Ručkić krčkić

Ne samo srednjih: u svakoj dobi pomalo kriziramo - kad shvatimo da izbori više nisu isti, kad shvatimo da su jako važni, ponekad presudni, kad shvatimo da ih je manje, a osobito kad shvatimo da smo profulali u prethodnima. A ovo zadnje nas čopi tek kad smo dovoljno iskusni, pa i zreli, za samokritičnost.

I tak ja kriziram od svoje 14. godine, točnije, od izbora gimnazije. Ne zbog manjka, nego zbog viška izbora; tek nekih 25 godina kasnije uspjela sam procijeniti svoj izbor i zaključiti koje su mu bile dobre, a koje loše strane. A moja zadnja velika kriza bila je razmjerno nedavno, kad sam se zauvijek oprostila od svoje biološke plodnosti: ne zato jer sam je namjeravala iskoristiti, nego zato jer je taj gubitak definitivan. Kao i mnogi drugi... Mnogi, mnogi drugi. Zbog kojih ću se možda kajati, iako se još uvijek ne kajem, nego (samo) tugujem.

Danas sam Svilenome rekla "Bolje novo razočaranje nego staro kajanje". Kak sam to dobro sročila, ti vrapca! Jer, slaba je vajda od kajanja ako ga ne prevladamo: čemu brisati prašinu s nečega što je završeno, gotovo, nepromjenjljivo? Bolje je krenuti dalje, u nešto novo, pa makar to bilo razočaranje; a možda i ne bude.

A neće biti ako si dopustimo krizu: kao kad imamo gripu, treba se preznojiti, a onda nam je bolje, iako smo slabi.

Ima ljudi koji NIKAD ne kriziraju: koji svoja razočaranja, svoje pogreške, propuste, gubitke, pretvaraju u okoštalu tvar kojom se štite poput školjke, koji svoj duh, vitalnost, pretvaraju u nikome vidljiv bolni biser u njenoj nutrini, ušuškan u sluz i sedef, tašt zbog nevidljive vrijednosti. I strahuju: ako ih itko otvori, ako itko pronađe ono što štite, to njihovo najbolje, cjelina će platiti životom - jer sad su već neodvojivi od ljušture.

I ja sam dugo bila takva, zato jako dobro znam kako to izgleda... Odgađala sam krizu radom, tražila uspjehe da me osnaže, bila površna, ugađala drugima kako bi mi dali potporu za iluziju o tome tko sam, a htjela sam biti osoba koja sve može podnijeti. I uvijek iz toga izvući nešto dobro za sebe. Ukratko, koju nemreš zajebati.

Nisam takva. Začudo, kriza koja me tome podučila nije se dogodila u trenutku slabosti, nego baš u trenutku velikog uspjeha. Kojem se nisam mogla veseliti. Jer nisam TO htjela. Zapravo, uopće nisam znala što hoću; "nešto drugo", mislila sam.

U potrazi za definicijom tog "nečeg drugog" morala sam stići do krize: do one računice u kojoj se vide svi minusi, ne samo dotadašnji, nego i budući, sve ono što sam propustila i što ne mogu vratiti, otplatiti, nadoknaditi, i sve ono što više ne mogu imati jer je prošlo vrijeme za takve izbore, jer se više ne nude MENI, takvoj kakva sam u tom trenutku. I nikad mi se više neće ponuditi. Čak ako ih i bude, JA više nisam za njih: na primjer, nikad više se neću ševiti s momkom od 25 godina, ne zato jer je to potpuno nemoguće, nego zato jer ja više nemam 25 i jer ta ševa ne bi bila obnova veselice kakvu želim, nego nešto sasvim drugo... Ne ono što želim. Nikad više neću odjenuti ljetnu haljinu bez grudnjaka, ne zato jer je to nemoguće, nego zato jer više nije udobno i nije seksi: sad nastupa vrijeme kvalitetnih, pamučnih grudnjaka. Nikad više neću sa svojim mužem otići na more, jer je mrtav i jer je to nemoguće; a kad smo mogli, onog zadnjeg ljeta dok je još bio zdrav, mi smo - budale! - farbali kuću! I da, kad bih mogla, rekla bih "Jebeš farbanje, idemo na more, sve je nadoknadivo osim vremena, osim nas u vremenu..." Ali ne mogu. I slaba mi vajda od kajanja. Morala sam naučiti ići na more bez njega; morala sam se razočarati; morala sam naučiti prevladati i razočaranje, i kajanje, izaći iz obrasca svojih "standardnih" uživancija i stvoriti nove.

Ukratko, morala sam krizirati. Kriza me mogla ubiti. Doista. Ima suicidalnosti u krizi, praktički svakoj, te pomisli da nećeš život, ne taj koji živiš ili si živjela do tog trenutka, i lako se, jako se lako zabuniti i misliti da uopće ne želiš živjeti... A u stvari, želiš, itekako želiš, ali drugačije. Želiš nešto sasvim drugo.

Moraš plakati. Iako se bojiš početi, jer nemaš pojma hoćeš li ikada prestati; i jer te strah kako ćeš uplakana među ljude, na posao, u trgovinu, pred prijatelje... Jer tako dugo nisi. Jer nisi ni u 14., ni u 24., ni u 34.... Koliko toga ima?

Kod mene je bilo za 2 godine. Svugdje. Nepredviljivo. Pred kolegama, pred prijateljima, pred prodavačicama, pred prolaznicima, nasamo, čak i u snu. I još uvijek me spopadne, kad se najmanje nadam, na neku rečenicu koja bolno odjekne, dok gledam teen komedije, kad mi netko ispriča okrutno istinit vic...

Svejedno, draže mi je tako nego vući svoju okoštalu kućicu; draže mi je biti osjetljiva poput meduze, poput onog nekog kukca koji sve svoje organe ima na koži nego zapeti u vječnom ponavljanju življenja koje mi ne pristaje, koje me ne veseli, koje mi nije po mjeri, koje nije za mene, i koje zapravo uopće nije moje.

I da, radije ću se još milijun puta razočarati - zato jer sam u nečemu nova, jer sam u nečemu glupa, jer to nikad nisam probala, jer ne znam što me čeka - nego se stisnuti u neprobojnu školjku i svu svoju nesreću pripisati drugom/drugima: neobuzdanim morskim strujama, okrutnim algama koje me treskaju o stijenu, ljudima koji imaju što ja nemam i koji žive kako ja ne mogu.

U strahu pred krizom koju IPAK neću izbjeći; pred pitanjem "Što sam do sada radila?" Kad života više ne bude; kao ni izbora.

Za G. M. koja piše zločesta pisma, uz poruku: Bez obzira što ja izgubim, TI to ne možeš dobiti; ali možeš sama steći.

za te tvoje blogove treba na neplačeni.....

kriza svega, ne samo nekih godina

Zdrni, JA sam za njih već platila - sad častim društvo! :-)))

vidim pol metra , najbolje godine za živjeti, u tim godinama ljudi putuju po svijetu...krstarenja, avjonom

Odeš na krstarenje krizerom. ;)

Moj životić je puno manji, zdrni: mene ti veseli ljubazni osmijeh susjeda; udobnost moje fotelje; veseli smijeh prijatelja kad ih nazovem... Ponekad poželim Bahame, ali znam da im nisam dorasla, znam da bi odricanja bila veća od užitka. Što se toga tiče, mogu se ufati samo u sreću, da me, npr., pozove netko tko si neće otkinuti od zuba za takav izlet. A ako ne bude - dobro je i ovdje :-))

Dobra sintagma, buba :-))) Pa, takva krstarenja si treba priuštiti: treba osjetiti trenutak kad smo za njih spremni. I otići! Pa što bude.

:)) Prije puta baciš pismo u onu školjku, da ga voda odnese

Gotovo svakodnevno bacam u ovaj blog... Bez školjke.

Napokon sam uživala čitajuči nečiji blog.Puno ljepše i ugodnije(da ne kažem i poučno za pojedince)nego bespotrebna prepucavanja.

Kako lijepo napisano, užitak je čitati te, samo tako nastavi i ne dopusti da te izbace iz "kolosjeka", svi smo uz tebe!

Dragi čitatelji, OVO zaista nije prepucavanje, nego otvaranje vrata. A prepucavanje... Ponekad i to treba :-)) Iako meni uglavnom paše ugodno loptanje poleđuške.

Ma kakav čitatelj, upravo čitam tvoje blogove unatrag, mislim da ću se iz čitatelja premetnuti u obožavatelja!!

Simpatija je ugodnija od obožavanja - a da se i uzvratiti :-)))

gotovo nikada ne komentiram tvoja slova.
ne zato što ih ne čitam ili zato što mi se ne dopadaju nego zato što si sve napisala.

gramatički, kompozicijski, a najviše tematski me ostaviš-bez komentara.

Ovakav talent ne može se samo simpatizirati, ovo se jednostavno mora obožavati.
Pusti me da uživam u tvojim tečnim zapisima, pusti me da se divim tvojim sentencama!!

Juicy, pustimo sad negativu... Ljudi osjete kad je nešto iskreno, a zbog te iskrenosti pogađa "u sridu" - u tome su praktički nepogrešivi. A reakcije ovise o njima.

Dobro, brisem svoje komentare...

Oprostite mi, upravo pročitah blog "Prazan ekran", kakvo zanimljivo štivo, koja forma, jezgrovito, a opsežno, jednostavno iskren zapis!!

A ti, zaštitinički nastrojena "prijateljice" i ja bi je štitio da je osobno poznam!

Idem sad uživati u čitanju, jer tvoje štivo zaslužuje potpunu koncentraciju i neopterećenost vanjskim utjecajima.
Kakav sam dragulj u hrpi oblutaka pronašao!!

Mi smo sami krojači svoje sreće Vega. Za ničim ne treba žaliti. Čovjeku je u prirodi željeti ono što nema i ne cijeniti ono što ima. Da si u prošlosti krenula nekim drugim putem, ne bi u životu prošla to što si prošla i sad bi bila jedna sasvim druga osoba. Vjerojatno se ne bi sama sebi svidjela. Zato i jesti tu gdje jesi i živiš svoju realnost kao Vega.Pošto vrijeme ne postoji tvoja sadašnje doživljavanje osobe kakva jesi je uvjetovalo tvoje postupke u prošlosti. Da si recimo otišla sa svojim pokojnim mužem na more možda bi imala prometnu nezgodu i ostala invalid. Možda bi se na ljetovanju zaljubila u nekog tajkuna zbog kojega bi ostavila pokojnog supruga, a taj bi ti poslije slomio srce u takvoj mjeri da bi bi postala melankolična . Da si imala dijete možda bi bilo duševno zaostalo ili se odalo drogi i kriminalu. Sad bi možda pisala blog i kajala se što nisi ostala farbat kuću, umjesto toga što si otišla na more. Koliko samo dragih i zanimljivih osoba ne bi upoznala da si u prošlosti krenula drugim putem? Puno je tu mogućih nepoznanica, čitavo prostranstvo varijanti. A samo jedna od njih te je dovela tu gdje jesi. Svi bi mi htjeli biti uspješni, bogati i slavni, a da istovremeno zadržimo svoju osobnost, način razmišljanja i da živimo relnosti na koju smo naviknuti. Htjeli bi imati što imaju i drugi koji su od nas uspješniji, ali bi željeli zadržati svoju glavu na ramenima. Ali to ne ide tako. Ne treba žaliti za ničim. Treba živjeti u sadašnjosti u ovom trenutku i cijeniti sve dobro što nam se događa. Žaljenjem za prošlošću ili življenjem za budućnost gubimo ono jedino što imamo, a to je naša sadašnjost.

Juicy, "otimači tuđeg blaga" žele baš ovakvu reakciju: nepovjerenje. Ne znam tko je saperlot, ali ne želim sumnjati niti u motive, niti u iskrenost sve dok za to ne bude valjanog razloga. Jer to kvari MOJ gušt.

Zarobljeniče, Vladimir Nabokov je napisao novelu s naslovom "Prozirne stvari", u kojoj kaže otprilike "Kad bi nam budućnost bila jednako poznata kao prošlost, bismo li se onda čvršće oslonili o klin sadašnjosti?" S druge strane, moj drugi "guru", Aleksandar Lurija, ljudskost definira kao "pozitivnu projekciju u budućnost", iliti nadu. Ja pak mislim da se MORAMO osvrtati, jer bez toga ne učimo i ne znamo promijeniti smjer; i MORAMO se nadati da je novi dobar.

Možda bi to i bila istina Vega kada bi vrijeme teklo linearno. Mi živimo našu prošlost, sadašnjost i budućnost istovremeno, tako da u jednakoj mjeri tvoja razmišljanja u prošlosti na koja se osvrće tvoj „guru“ Lurija imaju utjecaja na tvoju sadašnjost kao što će imati i tvoja razmišljanja u budućnosti. Sve se događa istovremeno. Ti ne bi bila ovakva osoba kakva jesi da su ti se ostvarile neke želje u prošlosti. Tvoje sadašnje ja uvjetovalo je (ili bolje reći uvjetuje) tvoju prošlost u jednakoj mjeri kao i tvoje prošlo ja.

OK, slažem se... Ja bih to prozaičnije rekla da ova sadašnja "ja" prosuđuje neku prošlu i istovremeno piše "poruke" nekoj budućoj... I znaš što? Uvijek samu sebe iznenadim! Uvijek potcijenim i prošlu i buduću! Zanimljivo, zar ne?

Ne treba se zamarati filozofijom Vega. Treba samo osvijestiti našu sadašnjost. Sada i ovdje je jedino vrijedno. Sada i ovdje je jedino što imamo i što ćemo ikada imati !

Dragi Zarobljeniče, šefljom nikad nemreš zagrabiti samo onaj komadić mesa na koji se guštaš! Uvijek tu ima i još poneki krumpir i puno safta :-)) Idem sad, hvala na razgovoru, svima, ne samo Zarobljeniku :-))

Najtoplije tekstove ipak iznjedruje tek melankolija...

nema krize...zivot ide dalje i samo malo hrabrosti...lijep pozdrav