dacin log

Prestajem brojati dane u njima te neće biti.. ni danas niti sutra, niti onaj dan tamo, znam… Priznajem još jedino noći…tamo te prepoznajem po hodu, po stisku ruke po pogledu i osmjehu, da to si ti…Čuvam uspomene na sve trenutke kako bi ih mogla noću otkriti mjesecu i zvijezdama žmireći od stvarnosti u kojoj te nema…
U danu koji tebe pozdravlja i kojeg bez pravog povoda živim za tebe.
Kao da ću te sresti na prvom uglu, na ulici, dok pozdravljam ljude koji mi prilaze, da to ćeš biti ti, jedan u gomili prolaznika koji će ostati, zaboden kao kamen u moju cipelu..kao pijesak zalijepljen o moje prste što ga razdvaja more..

Ti znaš da neću poći za tim valom nikada..ona te voli više od mene. Zadržat ću ono što imam od tebe satkano o sjećanja kojim prekrivam lice i vrat od zime…tako si barem na trenutak moj, a krajevi prepušteni naletima vjetra ionako pripadaju slobodi…



sub:

Ne mogu te odvojiti od tebe sama. Sve su obale tvoje i svaki kamen kojeg dotakneš pomakne se, svaki cvijet još ljepše procvjeta, a šuma zablista. Tko sam ja već dio tebe. Ti kojeg tužnog ohrabriš, žednog napojiš, izgubljenog pronađeš i uputiš prema sebi. Hvala ti na danu, ako pogledam u sunce vidim tvoj lik. Hvala ti na zvjezdanim noćima, kad zaklopim oči prije sna tvoj lik na dan me podsjeća.

Rijetko se dogodi da nam sasvim obične situacije serviraju nešto što bi nas totalno iznenadilo. Time postaju i malo neobične, promjene u kojima jesi i nisi bio onako kako su bili drugi. Sa odmakom je uvijek lakše, mada više nemaš priliku promijeniti niz događaja, ostaješ u nekom lagodnom oblaku sadašnjosti zaštićen od mogućnosti posljedica drugačijeg toka koji se u ovom trenutku čini tako dalek i na svu sreću stran.

Te večeri. Pričali smo o onome što nikada nećemo imati i bilo je toliko utješno koliko i stvarno kao da ćemo ako duže pričamo o tome proživjeti sve ono što želimo. Nismo brinuli o tome koliko smo blesavo djelovali maštajući o predstojećem, o velikom, hrabrom, snažnom, sigurnom postojanju. Rekla sam ti mora biti, mora, da bi me nakon par sekundi beskrajnog pogleda podsjetio da nije važno osim biti sretan. I to nikada ne želim zaboraviti - kao da je moguće zaboraviti. To je ono što nas čini. Misao o njemu kojeg želimo držati svojim, iako znamo da sutra ne postoji. Postoji dan kojeg ćemo dočekati, prizvati i dopustiti, ali ne i sutra. Teško je to objasniti jer svjesni smo da na kraju jedina stvar što će nas zaštiti je ona koju ne možemo planirati. Taj dan mora naći nas i odlučiti ostati. /mora-morati-moći/ (Zašto je potreban kaos da bi znali što treba učiniti?
Jesmo li spremni za prilagodbu novome svijetu? Hoćemo li dočekati vrijeme kada ljudi ne griješe već donose ispravne odluke? Hoćemo li biti sretni? Koliko će trikova ostati nedovršenim? )

Ne želim i odustajem od bilo kakvih razloga za čupkanje vremena ako nas je već odlučilo pronaći i nesebično ostati mogli i trebali bi od njega naučiti dijeliti trenutke koji su tako neprocjenjivi u svojoj nestalnosti, prolaznosti, da bi osvrnuvši se iza sebe osjetilo zadovoljstvo, mir. Ono se neće vratiti. Ovo bi moglo biti bolje ako želiš. A moglo bi biti i upravo ovako kako je. Ponekad mi se čini da si slabiji od mene. A opet znam da je to tvoja snaga i borba koju na taj način vodiš između biti svih strana koje bi trebalo poštovati. Da budi ustrajan u tome. Zlo će valjda jednom popustiti i odustati od tebe, a vrijeme te nagraditi. Ta me pomisao smiruje.


sub II:

Kada si sam, dugo vremena sam, zaboraviš na svoj glas i na to kako zvuči. Ne prepoznaješ ni smijeh. Ton ostaje zarobljen u tebi, ali misli ne miruju. kao da vodiš monologe unutar vlastitih rijeka. Staneš kad poželiš, nastaviš kad poželiš i sve je po tvom. Bezgranično i bezuvjetno. Potom nađeš pravu riječ za svakoga od njih. Smiješiš se i odobravaš njihov svaki ton. Već te rutinski zaobilazi sve loše. Samo se lagano izmakneš da te mimoiđe nečije breme, loša sudbina i kamen oko vrata. Možeš to učiniti samo laganim naoko ne primjetnim pokretom ruke otvorenog dlana od sebe. Usiljeni već tisuću puta ponovljeni osmijeh tu malo toga može učiniti. Ionako poprima izgled grimase u ogledalu. Smiješan prizor. Ravna linija posred lica. Volimo vidjeti nečije zube. Oni nam mnogo toga mogu reći o osobi s kojom se dotičemo. Mali sitni simpatični, veliki bijeli, ravni zubi, žuti, pokvareni, nebrižni. Mogu svaki osmijeh nagrditi ili nagraditi. Trebalo bi voditi računa o tome. To ja ono što se može promijeniti. Iako to osoba ne čini mogu zaključiti da nema vremena za sebe i da nema volje za sebe. Rijetko zapamtim oči. U njima je sve zapisano. I dan i noć. Previše ih prolazi mimo mene da bih dotaknula svakoga od njih. Taj nepresušni izvor energije, ljubavi i intime ostavljam za voljene. Mogla bi ih satima gledati u lice, oči i trepavice da ne progovorim niti riječ. Oni već sve ionako znaju. Sve ono od čega se sastoje ove rijeke misli dok si sam. Da se nađem u gomili nepoznatih lica njihove bi oči prepoznala. Znala bih da su tu negdje i bila sretna. Jeste kad ležali na trbuhu voljene osobe i gledali ga u oči? No dobro na ruci pokraj voljene osobe i gledali ga u oči. Nije li to jedinstveno iskustvo. Koliko je njih gledalo u vaše smiješeći se, a koliko je njih reklo: joj daj kaj me gledaš tak, ili na bilo koji način izbjegavalo uzvratiti vam istim. S kim ste uspostavili dublji odnos? Tko vas je od njih volio. Mogu se sjetiti svakog tvog pogleda. Mogu se sjetiti svake večeri kad sam te poljubila po zatvorenim kapcima. Drhtaja. I tvojih ruku što bi me jače privinule uza sebe. Koliko je tu riječi potrebno? Jedna dvije. Ili je dovoljna šutnja. I zato šutim. Kada te nema.

I don't wanna close my eyes
I don't wanna fall asleep
'Cause I'd miss you, babe
And I don't wanna miss a thing
'Cause even when I dream of you
The sweetest dream will never do
I'd still miss you, babe
And I don't wanna miss a thing


sub III

Opet me rasplakao film. Toliko oprečnih dojmova. I volim i mrzim i smijem se i plačem naizmjence. I nije važno što mislim o tim stanjima trenutno jer totalno prepuštena znam da će proći. Baš kao što sve prolazi. Možda bih sada iz ove perspektive drugačije proživjela one dane i one večeri. Možda bih manje mislila na gluposti, na to da li me voliš i da li mi je struk dovoljno uzak, hoću li te uspjeti zadržati kraj sebe. Puno više ne bih mislila na ništa osim smijala se iz sveg srca i bila sa njima i duhom i tijelom. Više se veselila i manje plakala. Više se trudila i manje izbjegavala teret koji mi se u to vrijeme činio prevelik i predubok za borbu. Sada ma koliko god to željela ne mogu prizvat te dane, ne mogu ih proživjeti ponovo, osim u sjećanju. Koliko jače mogu. A može li pružena ruka donijeti mir? Mogu li reći dobro je i otići zauvijek? Previše me toga još veže za tebe. Dolaziš i odlaziš protiv moje volje slobodan kao što si to oduvijek bio, tiho i sa osmijehom zbog kojeg sam te oduvijek voljela. Ušuljaš se u moj san i učiniš tako stvarnim, tako živim da poželim u njemu ostati zauvijek, ali prva zraka svjetlosti razbije taj san kao mjehurić od sapunice i ostane dan. Bez tvog glasa, bez tvoga lika, dan bez dana, kao što je noć bez noći ako ti nisi u njemu. Budim se s osmijehom i istog trena želim da znaš koliko sam bila sretna kad si mi prišao u tom smiješnom odjelu. Kako smo se grlili i pričali u snu. I da sam bila samo tvoja, a ti moj i da je bilo baš onako kako smo oduvijek željeli. Toplo i sigurno za oboje. Tada živim kao da postoji nada. Izlazim i plešem po ulici lagano zamahujući bokovima, kosom, okrećem se oko sebe i pozdravljam svijet isti taj svijet koji se onih drugih dana čini tako nedostupan i dalek kao nešto u što uopće ne pripadam.

...Sve je neobicno ako te volim
Vrtuljak sto se okrece, igracke i djeca
vece koje silazi i spava u mojoj dusi
znam, vece koje silazi, stepenice i vjetar
i vjetar...


sub IV

Sutra će kisa. Kažu da je vrijeme promjenjivo kao da su time rekli nešto novo. Svaki dan je drugačiji, svaki sat. Samo se ja sebi činim istom. Isti pogled, misao, pokret, još jedna i još jedna. Prije nekog vremena sam, još bliskog, pričala o tebi. Odgovorila je da ne vidi ono sto ja vidim, pa sam vrlo vješto zakoračila i u taj dio pokušavajući te sagledat sa te njene strane i kao nekada pronalazila sa lakoćom dijelove koje sam voljela. Iste. Nepromijenjene. Možda ne bih bila sretnija nego što sam danas. A možda bih bila drugačije sretna ako se to još nije dogodilo, pa da niti ne znam kako je. Što bi to bilo sasvim drugačije? Isto tijelo, ista misao isti pokret, još jedan i još jedan. Ravnodušnost, pomirenje. Ja sam te itekako imala. I ti si imao mene. Potpuno. Obično već proživljeno. Samo bez suza. Onih bolnih izvrtanja na dijelove kojima bi se kasnije krpali. Mi smo se još cijeli rastali. Pustili. Ali priča, ona naša, ne prestaje. Ustaje prije nas da nas dočeka u cik zore, a kad zaspemo proviri jesmo li mirni, sigurni.

Ponekad mi nedostaje znak. Onaj običan mali dašak vjetra kroz prozor da se pomaknem.

Zabrinem se nad mjestom kojeg nema i nad vremenom koje odlazi. Na ovim istim linijama života sto se jače ocrtavaju danju.



sub V

Kao i hiljadu puta do sada križam te i duboko izrezujem u sebi da bi te sastavila iz ničega. Oplakujem, probavljam, zamišljam, odvajam, slažem, odlažem, zaboravljam i plačem. Gorko kao da nikad nisam ni gubila ni bila izgubljena. Pa ništa ne boli, samo se srce slama, noću dok cijeli grad spava, a ti ostaješ budan. I gledaš u mjesec. Gledaš u zvijezde i ponavljaš isti ritam usana. Nijemo, nečujno, dovoljno da znam. I nosim te, i sanjam, slavim i ostavljam. Koliko je već godina iza nas… trebaš li me, znam. Želiš, znam, voliš, znam. Nada ta prokleta nada.

(tko se još drži obećanja danog samo sebi.)


sub VI

Koji je danas dan, danas su svi dani satkani od prvoga dana. Mogla bih reci, ma ne naravno mogla bih prešutjeti ponovo, stisnut zube i…napisat riječ već viđenu, ponoviti, zaboravljenu. I nije neobično, makar niti sasvim obično da mi nedostaješ bas ti koji mi čini mi se oduvijek nedostaješ. Ali nedostaješ ..da bi slika bila potpuna barem na tren. Da rijeci dobiju smisao jer sama pomisao da sam te ovih dana manje voljela ne umanjuje zelju niti njenu snagu da ponovo dolazi i odlazi kad god poželi bez stvarnoga povoda kojim bi se potvrdila. I to sasvim obično i pomalo neobično popodne dovoljno je da se otvore sva vrata prema tebi i da si ponovo ovdje kao sjena, nepomično prisutan bez glasa sa osmjehom na usnama.
Prošlo je već toliko vremena da bi se i ono što je trebalo biti moglo preživjeti bez posljedica, ali dani bez milosti ponavljaju istu pjesmu. Izostalo je ono sto me za tebe veže, te proklete riječi bez rime, bez smisla samo pripadanje bez kojeg smo mogli ostati za tren
da smo ih izgovorili na glas. Ponos. Što je to? Šutnja? Snaga? Ako je hrabrost onda smo bez ponosa oboje.

Kada osjetim da te nikada vise neću vidjeti stanem i ne pišem, ne mislim ništa. Jedino vrijeme koje ne želim je ono bez nade. Izvjesnost kojom ću ponovo započeti.



sub VII

Svejedno mislim da je razgovor između dvoje ljudi najpotrebniji. Jednostavno moramo znati odgovore na svoja pitanja makar čuli i ono sto ne želimo ćuti. To nas barem nakon moguće prvobitne boli smiruje. Sama činjenica da je to tako. Istina ma kakva god ona bila krenuvši sa stajališta da druga strana govori istinu. Zašto bi i lagala. Ta nismo vise djeca. Znamo već odavno sto nam treba i od čega polazimo i za čim žudimo. Istinu. Nisam te volio. Bio sam zbunjen i nakon nekog vremena to prestao biti. Čovjek je snažan. Može sve podnijeti. Samo mora znati sto.
Još uvijek se lomim. Iz mene vrišti ljubav, da bi me u drugom trenutku uhvatila čamotnija ili neki razum koji govori da ne volim i da ne trebam, i da će i to prestati kao i ova borba što me razdire. Čak sam možda sretnija kad volim i kada sve stanice u mome tijelu zakuhaju od ljubavi. Tada je i nada jača od smrti. Ali odupirem se tome. Uostalom sto bih još mogla poželjeti kad se i ono malo i ono puno nije ostvarilo. Evo, kada zatvorim oči, poželim samo jednom da te zagrlim. Samo da te jako stisnem za ruku i da tako zagrljeni dočekamo jutro. Ništa vise. Ne mogu zamisliti niti da se poljubimo, kamo li sto vise. A i ovo je za nas dvoje sada znam – previše.
Osjetim se krivom jer često pomislim da nisam bila tu za tebe kad je trebalo. Ali tek sada vidim da je možda trebalo, tek sada vidim da u tom času niti tebe nije bilo kraj mene. Gdje si bio, zašto nisi čuo, zašto nisi vidio, zašto nisi rekao riječ ako si znao? Ne, ne želim ti pružiti ruku. Pruzi je ti meni. Dovoljno je dana prošlo od kako te nema. Dovoljno dana da zaboravim ton tvog glasa. Ne znam kako zvuci, ali znam da smo bili sretni. I da smo se oboje neprestano smijali. A sad ga nema. Nema osmjeha. čuješ li? Sve razumijem. Znam da se nećeš vratiti. Znam da ćeš uvijek biti tu ako pozovem. Ako kažem riječ. Ako pozdravim ti ćeš se okrenuti. Ali, zašto ne priđeš sam i ne kažeš bilo što to ne mogu razumjeti osim da je to ono sto nikada neću prijeći. I zato odustajem. Ne mogu te voljeti bez tebe. Ne mogu vise živjeti u svijetu u kojem te zapravo nema. živim kao da ću te sresti, odlazim u prazan krevet i mislim na tebe, budim se u mislima na tebe, u mislima na još topao san u kojem sam te ljubila. I tako danima. Nada je posustala. Sjela je na ovaj kamen u meni i čeka. Samo jednu riječ samo jedno tako izdajničko slovo. Znaš da je tvoja šutnja samo tvoja i da svakim škripom zuba udaraš u slobodu. Svaki mit o slobodi gušiš svojim stisnutim usnama. Ne, ne mogu ti pomoći, ne mogu pomoći vise nikome od nas. Kad kažeš iskreno ono sto jesi bit će i moj red. Sjeti se...

Uostalom..
Zasto raspravljati o ljubavi. Zasto je razlamati, skupljati, ogradjivati ona je sve i u svako slovo stane. U recenici vec je malo. Ako kazes glasno ljubav cut cu rijec, ako ti pogledam u oci vidjet cu cijeli svijet. I prošlost i sadasnjost i buducnost. U taj jedan mali pogled sve stane, ako dopustis. Tada neces morati niti govoriti. Rijec ljubav rastegnut ce ti lice u smijesak.


sub VIII

Sto bi se jos moglo uciniti reci mi, tako je malo vremena, tako je malo vremena ljubavi, svo vrijeme koje nas razdvaja nema utjehe. Vracam se kuci nocu sa sigurnim osjecajem radosti kao da je noc rodjena i sasvim posve moja. I ne zato sto bih se voljela sakriti u noci ljubavi vec mi se cini da su granice nocu postale nejasne i da ce se posve rategnuti sve dok ne upadne u mene naocigled sretnu kao da posjedujem svijet u djepu sa svim tim zidinama sto razdvajaju prirodu na cudesan raspored polja. I samo ponekad pozelim osloboditi se onako kao kad se skida kaput i ostavlja bacen u tko zna kojem kutku ili ovlas ovjesen na poznatom mjestu. Ti znas da je noc beskrajno duga i isto toliko kratka za konacni odlazak.
Mozda i nikada imaju isti okus na usnama. Zvuce mocno kao mala smrt dok je izgovaram nekome tko ostaje. Kome bih se mozda vratila kome se nikada ne bih vratila u cijelosti onakvu kakvu me vec zna. Sto bi se jos moglo uciniti ljubavi kad je sve u upuceno gore nocu tebi medju zvijezdama. I ove ruke i ovaj hod i ovo malo mene skriveno u jednome kutu.

Sjecanja su poput slika razbacanih naokolo.
Kratki filmici na kojima se povremeno pojavljujes
Uvijek nasmjan. Poput djeteta.
Sjecam se i onda uvijek tu nesto nedostaje.
Nesto sto bi povezalo tada i trenutak kasnije
jer vec je nova slika izrezanih oblika. Kao igra
U kojoj naslanjas glavu na prazni okvir
Uzdignute ruke u znak pozdrava