Ručkić krčkić

Zbogom, ljubavniče!
ili
PRIČA O GLADI I POHLEPI

Nekada davno, još za vrijeme vladavine Starice, moj pokojni muž i ja držali smo jedinu gostionicu u našem Selu. Bili smo nadaleko poznati po škampima, i ljudi su odasvud dolazili da ih kušaju, ili samo vide, jer oni ne žive u našem riječnom, brdskom kraju, ali moj muž je bio čuveni stručnjak za uzgoj škampa u kontinentalnoj klimi i slatkovodnim uvjetima.

A onda je moj muž umro, a gostionica malo-pomalo zamrla. Iako ja i dalje sjajno kuham, svi su htjeli škampe, a ja ih ne znam sama uzgojiti. Moja specijalnost je svinjetina, svinjski mozak na pogači, svinjska rebarca s aromatičnim travama, jetrica s gljivama, jabuke punjene svinjskim ušima, artičoke s papcima...

Ali Selu je to dosadno, svi imaju svinjce pred kućama, svima je dosta roktanja, svi bi nešto rijetko i fino, svi su već prežderani. I tako moja gostionica gubi klijentelu, tu i tamo netko navrati radi dobrosusjedskih odnosa, zbog svađe u kući, na čašicu razgovora, iz dosade...

Postupno ostajem bez osoblja, odlaze u Grad, žene se i udaju, započinju vlastite poslove, softverske tvrtke, izdaju novine, a ja ostajem sa svoja dva-tri čudaka koji još dolaze uglavnom iz navike i oskudice drugih mjesta gdje bi mogli na čas pospremiti svoj jad.


Jednoga dana u Selo stigne Filozof. Njegova slava ga je pretekla. Čak smo i mi, na kraju svog brdsko-riječnog svijeta, čuli o njegovoj slavnoj Teoriji impotencije i kozmičke nepravde, o Ustroju čuvstava na rubnim područjima senzornog svijeta, o Potenciji i ukrasima energetskog sustava (ništa od toga nismo čitali, naravno, ali je zvučalo VAŽNO i DOBRO); svi smo znali za njegove tragične ljubavi, s Nevjernom Ženom, zatim s Opakom Ženom, i na kraju s Ludom Ženom. Svi smo bili radoznali i polaskani njegovim dolaskom.

Prvi put sam ga vidjela ovlaš, pred Hotelom u kojem je odsjeo, navodno u namjeri da u miru završi najnovije Kapitalno Djelo i preboli Ludu Ženu, koja je ostala u Gradu mahnitati i zagorčavati svima život, a koje se ne može riješiti jer je luda, a ne može s njom živjeti jer treba mir za svoj rad i razmišljanja. Dirnula me njegova mladost, mršavost, neuhranjenost, slabost. Izgledao je kao netko tko tek otkriva život, tko još ne zna da vatra peče, trn boli, a voda može progutati. Izgledao je kao netko tko još uopće ne poznaje Bol.

Pristojno je pozdravio, očigledno ne znajući tko sam, ali iz poštivanja naše seoske navike da se pozdravljamo bar jednom na dan. Glas mu je bio pametan, kultiviran, bez narječja, i nekako sjetan. Odmah sam ga zavoljela. Poželjela hraniti.

Po Selu se pričalo da je čudan; da odlazi u duge šetnje, da se razumije u gljive, ali ih nikada ne jede, da krasno slika ali slike spaljuje, da ponekad telefonira u Grad ali ništa ne govori, da se iz njegove sobe nikad ništa ne čuje, da sobarica nema što pospremiti, kao da ondje uopće ne živi... Ponekad bi sjeo sa starim seljacima na klupicu ispred Crkve i počeo pričati o klimi, o njenom utjecaju na usjeve i ljudsko raspoloženje, ali unatoč svojoj obaviještenosti, nikada nije shvatio da seljaci o tome pojma nemaju, jer u njihovo vrijeme o tome je brinula Starica, oni su samo ubirali i spremali...

Svi su ga nekako voljeli i prezirali, svi su znali da nije odavde, ali im je bio simpatičan sa svojom voljom da se prilagodi i nekako saživi sa svima nama.


Jednoga dana, nakon gotovo tri mjeseca, evo ga u mojoj gostionici. Pristojno pozdravlja i sjeda za stol, osvrće se, ja bolno vidim prazne stolove, prašnjave police, odsustvo mirisa iz kuhinje, svoja tri čudaka u stalnimćoškovima, i kaže:
“Čujem da vi imate najbolje škampe na svijetu; nikad ih nisam jeo, i već dugo nisam gladan, ali danas imam tek i čini mi se da me ništa ne bi moglo najesti bolje nego vaši škampi.”

Srce mi stane, doslovce prestane kucati: ovog čovjeka MORAM nahraniti, on bez toga ne može, on propada i umire od izgladnjelosti, od bezukusnosti, od oskudice; ali nemam to što traži, kako ću mu to reći, kako ga zaustaviti da ne ustane i ode gladan, da ne usahne, zamre, odustane... S druge strane, tko zna što sve može biti, on je slavni Filozof, ako ga nagovorim da ostane, možda gostionica oživi, gosti se vrate, glas se pronese, kuhinja zamiriši...

“Pričekajte trenutak, gospodine,” kažem mu lukavo, “da provjerim u kuhinji.”

Otrčim u predsoblje, pogasim svjetla, uključim glazbu, stavim vodu na štednjak i ubacim prstohvat mirodija da puste miris, telefoniram susjedi i kažem da odmah dođe i povede prijateljice u najboljem izdanju, da moraju sjesti kod mene i izvrsno se zabavljati, kuća časti vinom, zagladim kosu, nabacim najčišću uštirkanu pregaču, provjerim hladnjak i vratim se:

“Žalim, gospodine, ali danas škampi nisu osobito svježi, ulov je bio loš. Mogu li predložiti svinjske papke u umaku od zmijanca, to je također specijalitet kuće, ili svinjski jezik punjen siječanjskim jagodama, to je izvrsno smrznuto jelo i može se odmah poslužiti, ili krmiće s jajima lastavice, izuzetno rijetko jelo i poznato samo u našim krajevima...”

“Ne, gospođo,” reče on, “ samo škampe bih mogao pojesti, ništa drugo me ne privlači, i premda vjerujem vašem sudu, bojim se da je glad privlačnija od svinjetine, na nju zaista ne bih mogao usta otvoriti...”

U to uđu moje susjede, smiju se, već su pripite, čudaci se promeškolje, voda s mirodijama zamiriše, gostionica podsjeti na dobre stare dane, sve je ugodno, i ja vidim da on ne želi poći, da se želi najesti, i ostati, i smijati se, i biti naš.

“Dobro, gospodine,” kažem mu, “ne jamčim da će jelo biti vrhunsko, nemam prave sastojke, ali za vas, učinit ćemo najbolje što možemo,” i krenem u kuhinju izmađijati neko jelo. Prekopam po hladnjaku, nađem smrznute svinjske testise, nekoliko pačjih jaja, smrznute oči kunića, slatke korijene azaleja iz Istanbula (vjenčani poklon mojih roditelja), uključim mikrovalnu pećnicu, odmrznem, smućkam, ispoham, garniram, donesem i kažem:

“Evo: škampi na buzaru. U slast!”

Ne vjerujem da je itko ikada ijedno moje jelo pojeo s takvim tekom.

Isprva je žvakao oprezno, jezikom tražio nešto, neku kost ili zapreku, oblizivao usne s čuđenjem, očekivao tko-zna-kakav okus, polagano i oprezno gutao, u strahu od nepredviđenog i nepredvidljivog, a onda je stao mljackati, oblizivati se, rukama je prinosio hranu ustima, stenjao od zadovoljstva, čak je malo i podrignuo, osvrnuo se, svi su se zabavljali, nitko osim mene nije čuo, odložio je pribor i prionuo jezikom, oblizao je tanjur, ni kruh mu nije trebao, a ja sam gledala, uživala i pritajeno se smiješila.

“Gospođo,” rekao je, “nisam ni slutio da škampi mogu biti ovako slasni. Zaista sam se najeo bolje nego ikada. Račun, molim.”
Nisam željela da ode. Htjela sam da ostane i kuša nešto stvarno moje, neki specijalitet kuće o kojem ne moram lagati, htjela sam da probavi ono što je izjeo, da se opusti i počne uživati u glazbi, u društvu, u mirisu, u meni...

“Kad netko ovako uživa u jelu,” rekoh, “obrok je besplatan. Dopustite da vas počastim svojim likerom od nedozrele marelice, to je nešto što nigdje drugdje niste mogli kušati, samo ja znam tajni recept, dobro djeluje na um i raspoloženje i snaži tijelo, a osobito dobro utječe na kosti.”

Prvo je oklijevao, mašio se novčanika, ispustio krupnu novčanicu na stol, oboje smo je ignorirali, potom je prihvatio čašicu likera, ispio je ne obraćajući pažnju, čavrljali smo o svemu i svačemu, o gostima, o krajoliku, o klimi, o važnosti škampa u prehrambenom lancu, onda je zatražio još likera, raspitao se kako se još škampi mogu pripremiti, i otišao uz obećanje da će doći opet, ovih dana...

opet godišnji treba...

Zdrni, isplati se...napravi si kokice i uzivaj

Molim da mi neko objasni kaj je to blog...

Ajd, zdrni, ne kukaj: ovo je tek početak priče. Ostatska sam vas poštedjela ;-))

prstohvat je bio
a )prstohvat hašiša
b)korjen je bio ustvari pejotle
c) u vinu je bio THC


ili nije nikad jeo škampe na buzaru

Ovo zadnje, RI.

Bemti, kako nešto može biti ovako dugačko a prekratko!? Inače, sigurna sam, da je umjesto udovice ostao udovac, a u selo došla škampi gladna Filozofica, da ne bi on njoj jednako lako podmetnuo muda pod škampe!

+ glad

+ pohlepa

Brightice, cijela priča ima 8 kartica, ovdje su samo 2,5!

I, hm, u skladu s mojim uvjerenjima, nema nevinih! Bez ozbira na spol!

a ne znam
sumnjiv mi je onaj korijen iz Istambula i gotovo

Da su čista posla, Ri, nisu - tu si u pravu. Ali korijen je pravi ;-))

vijeujem ja da je korijen pravi
samo čiji je korijen da nije od oleandra čovjek se u brzini prevari
a sa čime si podlijevala?

moja bivša je kad nije bilo vina podlijevala sa viskijem starim 15 godina i skupim do jaja
(nitko ga nije pio ,ni gosti)

Ma vidi ti lukavca, kako bi on izmamio moje kulinarske tajne! ;-)))

A podlijevanje... pa, što bolje piće, to bolje i piće, zar ne?

* iće - što bolje piće, to bolje i iće, htjedoh reći.

ima i u tome nešto
jbš buzaru ako u njoj nema Martella

Uffff, takvu još nisam radila! Ali bih voljela probati :-))))

http://www.youtube.com/watch?v=sG8QgSzY3nI
SAMO ODMAJAM...........

prodano :)