Ručkić krčkić

Kad su Žuži Jelinek pitali o tome kako se osjećala na Novom Zelandu, je li joj bilo teško otići tako daleko, uzvratila je protupitanjem:

"Daleko od ČEGA?"

To je ključno pitanje. Jer, dotepenci možemo biti u vlastitom domu, u vlastitoj koži... I bar povremeno jesmo: osjećamo se kao da smo tu gdje jesmo nanešeni nekom višom silom, neprihvaćeni i tuđi. Tko od nas nije bar jednom u djetinjstvu ili pubertetu pomislio da je usvojeno dijete ili da su nas zamijenili u rodilištu? Tko od nas bar jednom u životu nije pomislio, "Ah, da mi je zaspati i probuditi se kao netko drugi..."?

Znam, općeprihvaćeno značenje riječi "dotepenac" je "osoba koja je stigla iz neke druge sredine"; ali, po toj definiciji i stari Rimljani su bili dotepenci... I jest da nam je trebalo čak nešto više od 2000 godina da im zahvalimo za vjerojatno najvažnije tekovine suvremene civilizacije - kanalizaciju i ceste - i jest da su neki starosjedioci sigurno o njima isto mislili kao o "dotepencima", ali vjerujem da je danas jasno da oni to nisu bili: oni su bili došljaci, u najblažem smislu, osvajači u najoštrijem.

Ne, za mene dotepenac nije osoba koja dolazi u neku novu sredinu i onda joj pridonosi, koliko god privremeno, koliko god sebično. Za mene je dotepenac onaj tko se u vlastitom životu ponaša kao gost: očekuje da ga se dvori, da mu se prstom pokaže gdje spava, gdje je zahod... Ne, čak ne kao gost, nego nepristojan gost: onaj koji ne zna reći "hvala" i koji se nikad ne sjeti počastiti domaćine.

Možda je takvo ponašanje ishod nesigurnosti, straha da će nam nova sredina uzeti mjeru, a da ta može biti i manja i veća od one koju si pripisujemo ili želimo, pa smo ukočeni jer ne želimo pogriješiti, bar ne dok se ne snađemo... Kad kažem "nova sredina" ne mislim samo na novi grad ili državu, nego i na svako novo društvo, novu situaciju u kojoj se nađemo. U koje smo čak i namjerno dospjeli, a onda se smrznuli.

Ipak, sjetimo se besmrtne Žuži: kad odlazimo, OD ČEGA odlazimo? Možda je to važnije pitanje nego čemu se približavamo.

Jer sebe uvijek nosimo sa sobom, zar ne? I ako se sami sebi ne sviđamo, promjene se dešavaju u nekoliko kubičnih centimetara, a ne na međugradskim, međudržavnim, interkontinentalnim relacijama. Iako odlazak može pospješiti promjenu: možda nas poznata sredina uistinu koči, možda jednostavno ne prihvaća naše promjene i gnjavi nas da se vratimo na staro. Ali, ako smo otišli OD TOGA, onda nismo dotepenci, nismo ljudi bez namjera i kontrole, nego došljaci; možda i osvajači. Samih sebe i novih mogućnosti.

ma triba se prašiti ddok smo mladi

Treba se prašiti dokle god nas je volja i sve dok možemo :-))

ma nego evo ja sva ovlažila haha

koje zlo su napravi dotepeni Europljani na američkom kontininentu???
donjeli bolest, vatrenu vodu, i oružje naravno vatreno... istrijebili Indijance i osvojili cijelu Ameriku...

Jesu, mramorni, ali su stvorili i civilizaciju koja je danas mjerilo svega, zar ne? Neki useljenici u Ameriku su uistinu bili dotepenci, a drugi izgnanici, treći došljaci, četvrti osvajači. Prevagnuli su ovi zadnji.

Da se razumijemo: meni se civilizacija koju su stvorili NE SVIĐA. Ali živim u njoj i zahvalna sam za neke mogućnosti i puno komfora koje mi pruža.

da nisu došli bjelci u Ameriku, Indijanci bi svakako imali napredno društvo i bez tih došljaka, jer nevolja je majka svih vještina.

svaki pomak je u uzrokovan iz dva razloga
1. lošim stanjem u točki polaska
2. dobrim očekivanjima u točki dolaska
i mali dio koji se giba po inerciji stada ili bez razloga

mramorni
zar se i oni sami nisu istrijebljivali ratovima,nisu li neki narodi i civilizacije uništene prije dolaska bijelaca

Hm, da ne bismo odtepli u offtopičnu diskusiju, pojasnit ću da je moja tema intimističke, a ne civilizacijske naravi: zašto se netko osjeća kao "dotepenac"? Ili "dotepenec" - evo, i ja sam štokavka u kajkavskom okruženju, a ne osjećam se dotepenkom.

Zato, mramorni, ne bih ulazila u procjene kvaliteta civilizacija koje su nastale ili nestale: mene zanima subjektivni doživljaj onih koji su OTIŠLI i OD ČEGA su otišli te zašto se osjećaju BEZ KONTROLE, NEPRIHVAĆENO i TUĐE. Što očekuju od sredine u koju su stigli?

Aha. Izgleda da su intimističke teme teže od globalnih. Hm.

ne mogu pisati objektivno o došljacima, dotepencija, dođošima, jer sam svoj na svom, . što se tiče kajkavštine to je moj dijalekt na kojeg sam ponosan, kao što su i Dalmoši na svoj čakavicu...

Osjećaj da si "svom na svom" je vrlo relativan: evo, da si Indijanac, neki bijelac bi ti bez oklijevanja rekao da nisi. S druge strane, ja sam svoja na svojem i kad sam negdje na tuđem: ipak je to prije svega subjektivan osjećaj vlastitog identiteta iz kojeg ishode očekivanja prema drugima. Dakle, pitanje glasi: kako doživljavamo tzv. "dotepence" i kako oni doživljavaju sebe? I zašto?

može biti da sam otišla zbog obrazaca i okvira u koje me se silom pokušalo strpati, no to tada nisam znala. to znam tek sada kad opet kršim te okvire, kad se opet izvijam iz njih. jer, ima ih svugdje, samo je ove "tuđe" lakše skršiti. one domaće, baš iz roditeljskog doma je puno teže.

ovako, ako sam peta generacija koja obitava na nekom postoru, mogu reći relativno da sam "svoj na svom", imam posao, nekretninu, govorim istim dijalektom, imam iste običaje, uklopljen u neke društvene kalupe... jer ipak je ova Zemlja(naravno planet) , globalna i od svih nas, stanovnika,.
smatram da je sebično svojatati, nešto što više nije ni približno naše.. zar ne?

i da, ne može se uspoređivati 1492. i ovo sadašnje vrijeme.. preveliki je to vremenski razmak za povlačenje nekih paralela.
Smatram da bi se Indijanci kao i Aboriđini također dobro snašli i došli do civilizacijskih pomaka i bez nas, bjelaca koji, uglavnom misle da smo superirornija rasa, što je velika zabluda..

Gerardina je odgovorila na pitanje, mramorni se udaljio od teme, ali ne posve. Dakle, i ja smatram da se u globalnom društvu više ne određujemo fizičkim, zemljopisnim kretanjima, nego interakcijom sa sredinom u kojoj boravimo. A u njoj možemo biti tuđinci čak i kad smo pripadnici 1000-ljetne loze starosjedilaca.

Zapis je potaknulo korištenje riječi "dotepenac" u nečijem blogu... A meni je automatski skočio tlak, odmah sam pomislila, "Ma, što ti hoćeš, jebem te dotepenog?!" Jer, ja kao rođena Zagrepčanka nemam nikakvih očekivanja prema ljudima iz drugih sredina, niti ih automatski mrzim, niti volim: shvaćam da npr. nisu imali odgovarajući faks ondje otkud su došli, da ovdje postoji i da su tu zbog studiranja, rada na sebi, da imaju pravo na to, isto kao što sam ja odlazila u Englesku na usavršavanje. I nisam se tamo osjećala "dotepenkom", jer nisam očekivala da Engleska bude Hrvatska.

Ali, da sam ostala živjeti u Engleskoj, ne bih se doživotno ponašala kao gost. Niti bih se tako osjećala. Niti bih vječno čekala da me netko ugosti, podvori i ugodi mi.

ajde ja sam se malo zanio prema onoj paroli zelenih "razmišljaj globalno ,djeluj lokalno" ..

ako uđemo u Europsku uniju, hoćemo se i mi osjećati kao neki detepenci?

Hoćemo, zbog svojeg služinačkog mentaliteta koji se ogleda i u sintagmi "uđemo u Europu" - samosvjestan narod se PRIDRUŽUJE (join) Europskoj zajednici, a mi stojimo pred vratima kao prosjaci s ispruženim šeširom, kao da nemamo ništa za pridonijeti. I zato nas tako i tretiraju.

Btw., članstvo u EU se PLAĆA!

Oprostite, ja mislim da vama previše skače tlak!

znam, znam, ali htio sam čuti i drugo mišljenje.. mi smo robovi, koji nemaju okove na rukama, ali to ne znači da nismo robovi.
bojim se više biti protiv EU i Amera, jer uskoro će moći kontrolirati našu komunikaciju.. bude sto puta gnjusnije nek u komunizmu, sve će znati o nama, malima dotepencima...

Nepremium, zakaj dečec?
to kaj imam sto godina, ni to nikaj , jer ti to nećeš ni doživjeti:d

A jebemusveca, pa Australija je nastala od robijaša koje su tam "izvozili" da ne smetaju doma... Svi su bili mali dok nisu narasli.

Ključno je pitanje je li premještaj drugamo BIJEG ili PUSTOLOVINA? Je li OSVAJANJE ili SKRIVANJE? Kako u globalnim, tako i u intimističkim razmjerima.

prosim lepo, mene će morati unijeti u EU.
kad smo kod dotepenaca, javila se oficuruša.
veli da će mi crijeva rasuti.
mislim, stvarno, nečuveno.
a nepunih 5 minuta prije tog poziiva je baš krele isšupao jedno veliko crijevo iz mene i spremio ga u gaće.
u totalnom sam šoku.
idem kuhati janjeće tripice

Nepremium je baniran. Dost mi je tih "dotepenaca" na moj blog koji ničim ne pridonose. Iskustvo me naučilo sljedećem (totalno offtopično): ako ti je sumnjivo makar jedno slovce, sumnja je u pravilu OPRAVDANA i goni to!

lakše je bilo doseljenicima u Ameriku i Australiju.. došli su i postali dominantni i gazde... a mi dođemo( odnosno naguraju nas)
u Europu, svakako da budemo samo jadni dotepenci...

Uf, uf, uf... Jadni mi! Ma nemoj! U Australiju si dobio izgon ako si drpio trulo voće ispod tezge na tržnici, nije se tamo išlo jer si pun osvajačkog duha i nitko te nije pitao jesi li spreman. Za razliku od Hrvata koje se itekako pita jesu li spremni i što očekuju.

Evo, ja imam bubrežne kamence: je li itko odgovoran za njih i za boli koje mi uzrokuju? Nitko osim mene same, a nisam čak ni ja, jer sam rođena s deformiranim bubregom. Ako dobijem napadaj u stranoj sredini, sve što od nje mogu očekivati jest da mi pozove hitnu; i nemam se pravo ljutiti ako me ne izliječi.

al se bojim da će me lansirati metoodom nogom u prkno budem li izvoljevala

tko će nas pitati što hoćemo?! NITKO... odluka je pala, ulazimo u EU, a referendum okačimo mačku o rep.. daj, obrazovana si žena, znaš i sama da demokracija postoji.. samo na papiru.

Bokić!:)čavrljala sam neki dan s bračnim parom iz Libanona.Kad su čuli da sam iz HR prvo pitanje je bilo (uglas!) :"Hoćete li se moći oduprijeti ulasku u EU?" Ekipa svake godine kruzerom prođe dio naše obale i uživa.ranije su isto činili u Grčkoj.Sad...da li sebično žele jeftin odmor ili su zaista svjedočili uništavanju nečeg izvorno dobrog?Hm...nisam sigurna.

A biti dotepenec?Iskreno, nemam pojma kakav je to osjećaj:)

Možda zato kaj sam navikla na "palasmarsa" osjećaj:)

Evo, ZATO smo dotepenci: jer "nitko ništa ne može"! Zato je i demokracija utopija: kad osjetimo zamah većine, onda smo na referendumima i biralištima; a kad nemamo uporišta mase, "ništa ne možemo". I tako danas nitko nije kriv za feudalnu vladavinu HDZ-a, za antikvarno brljavljenje SDP-a, kao ni za propast koalicija...

A kad smo već kod Australije, tam platiš globu od 500 dolara ako ne izađeš na izbore; pa kad već ideš ili platiš, onda se malo i informiraš o programima i idejama onih za koje /protiv kojih glasaš.

Hmm...mislim da je prilagodba uvijek obostrana.Sredina je živa...mi smo živi.Uvijek dolazi do interakcije.Problem nastaje kad je došljaka više, tad dolazi do neravnopravne razmjene "dobara".Kužim gunđanje domicilnih...bili oni domaćini grupi u dvosobnom stanu, stanovnici sela, grada, države.Njihovi "krugovi" budu dirnuti pomalo agresivno.

Usput...ja sam protiv ulaska u EU:)

Previše ih je...mišamu.

A nemamo suvislog sustava zaštite.

ili se kaže "sistem"?:)

U ljudskoj - me ne samo ljudskoj, moj šaponja isto ukopa cape kad ga hoću povesti nekim drugim putem - dakle, izgleda da je u naravi svega živog da najviše voli poznato i predvidljivo: ondje se osjećamo sigurnima. I da, nitko ne voli inkomodiranje, ali ipak su nam neki gosti dragi, a drugi mrski. Neke s lakoćom udomimo zauvijek, druge izbacimo nakon dan-dva. Dakle, marta, uistinu je stvar u interakciji, ali bitno je da je interakcija OBOSTRANA i da se uvažavaju obje strane: ne može samo jedna davati, a druga samo uzimati.

Što se EU tiče, ja nikako ne bih htjela biti neki Galapagos s egzotičnim, svugdje drugdje izumrlim vrstama života. Ali bih jako voljela PREGOVARATI o uvjetima ulaska, tak da imam nešto od toga.

Sustavi.

ako uđemu u EU platit ćeš porez na svojeg Šaponju, znaš to? onaj porez na pse, a raspravlja se još i o mačkama..

mnogo je nas PROTIV.. pregovarati ....nema tu pregovora, šuti i radi, jer si njihov rob... robovi nemaju pravo glasa... ljudi zar niste već konačno shvatili, tko će nas nešto pitati... prodani smo... davno već u dužničko ropstvo........

Uvijek tražimo sigurnost.Mislim da je najveći nedostatak globalizacije svojevrsna rasplinutost koju vidim u "globalnim" ljudima.Upravo u toj raspršenosti i stalnoj potrazi za novim stimulansima nalaze sigurnost.Uče ih da je tako dobro (mislim).No, možda sam samo nenavikla na njihov način života i razmišljanja...ali fakat su mi plinoviti.Svega pomalo a ničeg što te može oduševiti.Barem ne duže od par dana.

Sve je brzo, brzo, brzo...

Mramorni, izbora UVIJEK IMA. Kad bi svi dužnici jednostavno odbili platiti, ti naši navodni vlasnici bi se mogli samo samozadovoljavati. Međutim, sve dok ima gladnijih od nas, mi sami pristajemo na ulogu roba s hranom i krovom nad glavom.

sigurnost je bila u komunizmu, to je velika nepoznanica za kapitalizam, ovaj koji mi imamo naročito...
sigurnost je ako imaš kapital (novac, nekretnine, pokretnine) ,,
ako si kao siromašan ko "crkveni miš"... onda si jadnik i luzer..

Marta, eh... Možeš ti i polako, ali onda nećeš imati ono što ti brzinci imaju, a i tebi se sviđa. Zar ne? Dakle, imaš izbora, samo ti se ne sviđa.

Komunizam nije imao ništa osim vjere i vjeresije, mramorni. Nije bio ništa utemeljeniji od ranog kršćanstva. U Hrvatskoj sad imamo protokapitalizam, a to je njegov najgori oblik. Postoje i bolji. Eh, sad, je li kapitalizam uopće neki dobar ustroj, ne znam, ne mogu o tome mozgati baš sada... Ali smatram da neke bitke ipak možemo dobiti, bez obzira na sve: a to je bitka za srednju klasu. Jer srednja klasa je ono uporište klackalice koje osigurava ravnotežu između vlasništva i ropstva, koja sprječava ekstremizam.

sve dok narod ima hrane, mislim na onu elementarnu i osnovnu vrstu za preživljavanje, neće biti nikakvog bunta, jer mi smo ipak stoka sitna zuba.. i nismo dio Europe (kako se to naša vlast voli dičiti ), jer na ovakve nepravde koje su prisutne na našim prostorima, u civilizaciji padaju ne samo ministarske glave, već i cijele vlade.. narod izaže na ulicu, a MI... mi se sakrivamo tu iza svojih monitora i dižemo revoluciju.. e ne radi se to tako..

Ne baš...U toj brzini je lako izgubiti sve.Strah je pokretač napretka.Nema zdravog entuzijazma, nema oduševljenja (osim onog umjetnog).Doduše, ni kod siromaha baš nema veselja.A nekim čudnim mehanizmom srednji sloj (koji bi morao biti najbrojniji...time i najveseliji) misli da je siromašan:)

srednja klasa.. koja srednja klasa.. u Hrvatskoj???
gdje ti živiš , jel u Skandinaviji???
u lijepoj našoj nema srednjih... samo bogatih i siromaha...

Ma, da.Samo...nikako nemrem skužiti kad sam prvi put pomislila da mi se to što imam ne sviđa:)

Vidiš?:))) nije istina.Imamo puno više nego su imali naši roditelji.Samo trošimo više.Gladniji smo..

Ne, mramorni, nije nama samo do hrane, mi bismo i monitore, koje imamo. U pola stoljeća mojeg života najbogatija sam bila prije 5 godina, a tada nisam imala ni približno onoliko koliko ima jedan moj iskričarski frend, obični šljaker (kuća + 2 stana i dovoljno velika plaća da izdržava 3 člana obitelji) koji sebe smatra siromašnim...

Nas je uistinu STRAH, ali ne gladi, nego gubitka komocije. Opravdano nas je strah, jer 2/3 svijeta nema ni HRANE i radit će, poletno i oduševljeno, ono što mi otaljavamo gunđajući. TO je naše ropstvo.

Budućnost je najsličnija našoj BORG zajebanciji.

Zapravo...već sad smo gotovo asimilirani.Lude pčele.Sumanuto sakupljamo med da bismo ga rasipali.

Upravo tako, marta. Zaboravili smo čemu služi med.

većina nas je robovi u hrani, markiranoj odjeći.. kreditima u njihovim bankama... daklem kak god okreneš mi smo samo mali i jadni dotepenci... sve od stoljeća sedma..
nije ovo naša zemlja, već tuđa...

da marta, mi smo pčelice radilice za trutove u Bruxellesu....

Kao što svaki velik organizam mora imati zadovoljene SVE preduvjete da bi opstao i nema vremena za mutacije i prilagodbe s ciljem opstanka, tako su i velika društva (multinacionalke koje upravljaju svijetom) morale osigurati savršen unutarnji ustroj kako bi preživjele.Propale bi da one ovise o okolini...elegantno su okolinu učinile ovisnom o njima:)Sve "veliko" danas funkcionira tako.Stvoriti potrebu je ključ moći.

Evo, stigli smo do potvrde teze ovog teksta: dotepenci smo u sebi, a ne u svijetu. Osjećaj nepripadanja, neuklopljenosti i neprihvaćenosti je prije svega subjektivan, a ne objektivan.

Dakle, ljudi će možda reagirati na našu pojavnost, ako imamo poštarsku odoru pomislit će da smo poštari, ali do nas je da objasnimo da idemo na maskenbal.

Osjećamo glad i kad nismo gladni, nego smo željni oblizeka, zar ne?

Mislimo da smo siromašni i kad imamo resurse od kojih bi netko drugi živio generacijama.

Nesretni smo jer svoja postignuća mjerimo mjerilima koja nam ne pristaju, kao kad bi puž svoju brzinu uspoređivao s gepardovom... I onda umirao od kompleksa.

Pa to je to, marta: kad bi dužnički dio svijeta jednostavno rekao "Jebite se, nećemo platiti!", multinacionalke bi se doslovce mogle samo jebati - međusobno.

Godinama se borim s činjenicom da je sramotno kad mi klinac kaže da je gladan.Frendice me u čudu gledaju kad im pokušavam objasniti da je GLAD prirodna.Potrebna.Nezdravo je stalno biti sit, mišamu;)

Tako sam rekla i ja...pa mi još nisu odblokirali račun:)))

velika većina nas nezna kako smo bogati, koliko imamo.. od nekretina i pokretnina..
jer nisu putovali po Europi i nisu vidjeli kako živi taj famozni srednji sloj, koji u Hrvatskoj navodno ne postoji...
nije moje mišljenje, već nekih medijskih istraživanja...
moje je mišljenje, da sam bogatiji nek ti srednji u Europi, jer vidio sam kako je njima..
teško, jako teško...

Na žalost...mislim da pasivna agresija više nemre pokrenuti stvar u nekom novom pravcu...A bojim se neke druge.

Što me nije zaustavilo da pomislim kako MORAM imati gumene čizme jer takve još nemam.

To vega, nećemo platiti... njihove jebene kredite s kamatom koju nemaju za povlaštene europske zemlje, već samo za balkan... hrana koja je skuplja nek u toj prekrasnoj europi... e neće moći, jer naš narod je stvarno samo stoka,. koja treba gospodara, ako što je i povijest pokazala... koliko smo dugo bili, mi Hrvati"svoj na svome"... ??

Niti je pomoglo da ih platim onoliko koliko bih platila prije par godina...Jer, danas mogu dati više za njih.i prilično sam bila sretna zbog toga;)Još sam....dok ne počnem razmišljati drugačije i osjećati se kao nasamarena budala:))

Mramorni...nismo Švicarska.Nemamo šanse:)

Prije nekoliko godina sam bila u Finskoj, u posjetu jednom sveučilištu. Pitamo mi tamo te naše kolege, finske sveučilišne predavače i profesore, gdje se dobro jede. Prvo su se češali po glavi, jer oni jedu ili doma ili u sveučilišnoj menzi, a onda su se dosjetili neke pizzerije. Na koju smo mi prezirno otfrknuli nosom. Kasnije smo mi NJIH informirali da ima sjajnih restorana, kak oni ne znaju za njih? E, pa nisu znali jer je njima glupo potrošiti četvrtinu mjesečne plaće na žderilo, osobito ako nemaju neki jako, jako dobar razlog za to.

Najzabavnije (kod čizama) je to što su nježne i pomalo prozirne.Zgodna kombinacija gume, tankih čarapa i crvenog laka na noktima ostavila slatke crvene tragove...koji se vide:(

Sad svi vide gdje mi je palac:))

neki su stalno svoji na svome.
al stalno ne stoji.
tj. ne opstaje, kako ko uzme, jel

:) Mi imamo još jedan zgodan problem.Kako smo mali...dobro se zna što su "nivoi".Biti ispod nivoa?...ajme.

Oprosti, marta, što te malo ignoriram, o čizmicama ćemo oči u oči... Dakle, te iste godine kad sam bila u Finskoj bila sam i u Rumunjskoj, i to u društvu ljudi iz zemalja bivšeg Istočnog bloka: potrošačka manija, kuknjava i žudnja za emigracijom! Doma im niš ne valja, ni za što se ne žele potruditi i samo ih zanima gdje bi mogli spizditi to nešto dolara kojih su se dočepali.

Razlika između razvijenog i tranzicijskog kapitalizma je baš u tome što se pojedinac uspijeva/ne uspijeva saživjeti s interesima društva u kojem živi. Mi smo pokondirene tikve. Ali nećemo to uvijek biti. Vako ili nako.

Švicarska.. to je najgadnija zemlja i još gori ljudi, gnjusni, ali bogati..
jer ne možeš biti jeben i pošten...
joj ima toga toliko mnogo da, nije samo da smo otišli u duljinu već i širinu svih ovozemaljskih problema,
koje nažalost mi MALI, ne možemo riješiti..

E...zato smo mi svi na neki način dotepenci.

Odjednom se našli u nekom drugačijem vremenu.

A dobar ti je ovaj komentar o gladi, čak fiziološki utemeljen: kad smo siti, ne da nam se mrdnuti. Glad pokreće.

I zato se više trebamo bojati gladne Azije i Afrike, nego prežderane Europe.

Svijetu...životu.trebat će još desetak godina (najmanje) da se uklopimo.Ali bih voljela biti sigurna da znamo u što se pokušavamo uklopiti...i moramo li baš skroz.

Pa da.razmišljala sam po svemu prirodnom što uporno pokušavamo okarakterizirati lošim.Glad, hladnoća, strah,bol, nezadovoljstvo...Sve pokretač do pokretača, mišamu:)

ovako Europa šalje u misiju moju frendicu koja živi u Holandiji 25 godina.. dipl. veterinarka radi na carinskoj upravi holandijske države... i pitam je zašto te poslali u Hrvatsku?
odgovor je, pa da vas naučim kako raditi...
e draga moja frendice, ti si peta kolona, domaći izdajnik... poslali te zato jer poznaješ naš mentalitet, ljude i običaje, pa će izvještaj biti vrlo vjerodostojan ... a to što se treba naučiti, uči se iz knjiga, interneta... oni su tebe poslali da bi vidjeli kako mi "dišemo"..

Tvrde da si dehidriran kad osjetiš žeđ.Pa se ljudi tankaju toliko da zbrejkaju elkektrolite u organizmu.Bedastoće...

elektrolite.

Bez potrebe za vođenjem prirođenim pokretačima se lakše vodimo umjetno stvorenima.Simple.Kao što alergije divljaju zato kaj živimo sterilno i zaštićeno od svega.

Ma, od svega smo u stanju napraviti karikaturu, ne samo mi, ljudi posvuda u svijetu. Evo, jutros čitam u Jutarnjem o tome kak su Ameri s ovacijama dočekali knjigu neke Kineskinje o odgoju djece: ona svoju kažnjava, omalovažava i doslovce maltretira, ali klinci funkcioniraju kao po špagici i zadovoljni su (kaže ona); Ameri svoje tetoše, klinci ne funkcioniraju i nisu zadovoljni. A štos je zapraf u tome što se sve svelo na karikaturu, pa blesavi zapadnjaci pitaju trogodišnjaka što želi od života i kako vidi svoju samorealizaciju.

Ideš!Sad sam skužila da je ključ spasa IPAK vraćanje na jedinku:)

možemo mi ovdje raspravljati do besvjesti.. promjeniti se ne može ništa...
mi smo samo mali dotepenci , na ovoj ZEMLJI, koja je svačija, a najmanje naša..

Da bi bio sretan i zdrav...svijet mora biti lopta šarena.

Gibam...završit ću stihom:"moja mala kaplja pomaže ga tkati";D

Mislim da možemo više nego što činimo; a prvo bismo morali promijeniti svoje poimanje sebe i razmjera svoje (ne)odgovornosti. Mislim da bismo trebali malo manje podrazumijevati da nam pripada baš sve što imamo, a malo više se truditi da što više ljudi ima isto toliko. Glad nije opasna kad su svi podjednako gladnjikavi i podjednako siti. Onda je lakše surađivati.

Dragi moji sugovornici, umorih se! Idem malo otpočinuti, bilo mi je zanimljivo i ugodno razmijeniti misli :-))

Cmok!