Sezona u paklu

Dnevnice i putni troškovi









Prvi tekst u «Hrvatski rukopis» poslao sam u rukopisu, doslovce, budući da sam pisaći stroj u onim ratnim gužvama negdje zagubio. I urednik to objavi. Prijehavši u Zagreb izbjeglištva svega rad/ na facu iz Večernjeg naletio sam tad/ strijele moćne pisaće pomračile mi um/bez milosti me kurve naskukale na...jebi ga, ne ide dalje. Bilo kako mu drago, tip je bio posve ok. Ono, počeli smo surađivati, tj. on je počeo objavljivati moje tekstove. Kada bih navratio k njemu u redakciju, na stolu bi bila jedna od dvije moguće kombinacije; rakija i marlboro ili pak whisky (chivas) i opatija.
Sjedjeli smo tako sami za našim stolom uz jednu od tih kombinacija, razgovarali i pili. Ma, kurac smo razgovarali! Svejedno, u jednom trenutku suradnica ga je obavjestila da «ima telefon». Urednik ju je pitao tko je. Matko Peić, odgovorila je. Recite mu neka pričeka, razgovaram s, dakle samnom!
U jesen '92. zaputio sam se s ratnim drugom u neuspjelu berbu jabuka u Italiju. Priču o tome objavio je već u slijedećem broju. Bila je to prva prava luzerska (po)ratna priča napisana i objavljena u Hrvatskoj, na bivši Dan republike (sic!). Međutim, kada pisac pravi priču, a ne - piše, ili fingira, ili što već, dakle, kada pravi priču, onda je to uvijek neverending story. Tako je bilo i ovaj put. «Sažalivši» se nad mojom sudbinom, uredio je kod svog urednika da se meni na konto objavljene priče isplate dnevnice i putni troškovi. Honorar obaška. Rekao mi je mrtav ozbiljan da odem u tu i tu prostoriju gdje me čeka omotnica s novcem. Bila je to uistinu pristojna svota koja je uvelike premašivala uložena sredstva.
A kada je zatražio još i honorar za svog budućeg kućnog pisca, bila je to kap koja je prelila čašu gnjeva redakcijskih moćnika i…gotovo, gotovo.

tih ratnih godina....... ajde danas zaćikaj opatiju:)))