Ručkić krčkić

Kad sam izlazila na referendume, kad sam donosila političke odluke (u onom skromnom, pojedinačnom obliku koji mi je dostupan), činila sam to zamišljajući Hrvatsku punu ovakvih mladih ljudi:

SPOT S YOUTUBEA: Link

Stjepan Hauser rođen je 15. lipnja 1986. u Puli. Srednju školu je završio u Rijeci, a kasnije je studirao u Londonu i SAD-u. Ovaj zapis bi bio predug kad bih nabrojala sve prve nagrade koje je osvojio kao čelist i sve istaknute nastupe. Trenutno Stjepan nastupa sa slovenskom violinisticom Lanom Trotovsek i japanskom pijanisticom Yoko Misumi u komornom sastavu The Greenwich Trio.

Luka Šulić je mladi Dubrovčanin i još uvijek student. Školovao se u Zagrebu i Beču, a trenutno je na londonskoj Royal Academy of Music. Afirmirati se počeo već 2006. godine, kad je osvojio prvu nagradu na natjecanju mladih talenata u Bratislavi u organizaciji the European Broadcasting Uniona, a zatim je uslijedio još niz nagrada i nastupa u raznim zemljama i na raznim kontinentima.

I sad će netko odmahnuti rukom i reći "Ah, ali oni imaju prirodni talent!" Ne, nije samo to: oni imaju i disciplinu.

- Luka i ja smo još kao mali vježbali poput luđaka. Bili smo oduvijek prijatelji, iako je svatko živio u svom mjestu, ja u Puli, on u Dubrovniku, no nismo se imali prilike toliko često viđati. Posljednjih šest godina ja sam proveo u Londonu, gdje je napokon lani došao i Luka. Tamo smo postali doslovce nerazdvojni i počeli kovati vlastite planove.

Zanimljivo je da su nas u Hrvatskoj smatrali najvećom konkurencijom, a mi smo zapravo najbolji prijatelji i čim smo udružili snage, stvorili smo nešto dobro, ali s dvostrukim efektom. I eto, prva stvar, a odmah je postala svjetska senzacija - kaže Stjepan (24). Izvor: Link

Za razliku od "kafić generacije" (moja sintagma), koja uz kavicu i pivicu sanja snove o svojoj budućnosti ne dižući dupe, ova dvojica su rintala. Prvo svaki za sebe, a zatim zajedno. Mislite li da je lako snimiti ovakav spot? Da ide od prve? Ni slučajno!

Za razliku od "kafić generacije" kojoj je "rat sjebao život", ovoj dvojici nije, jer su radili, jer su razvili svoju darovitost, jer su UŽIVALI u svom daru, a zato i u radu; za razliku od "kafić generacije" koja "ne može ništa" jer su iz malih sredina - ovaj Puljanež i Dubrovčanin se nisu dali svesti na mjeru broja stanovnika gradova iz kojih potječu. Ovi dečki nikad i nigdje neće biti "dotepenci": svijet je njihov dom. Skrasit će se gdje budu htjeli.

"Samodisciplina je važnija od IQ-a u postizanju školskog uspjeha" naziv je studije Centra za pozitivnu psihologiju pri Sveučilištu Pennsylvania, autora Angele L. Duckworth i Martina E. P. Seligmana, kojom se pratilo 140 učenika 8. razreda osnovne škole kroz njihove vlastite iskaze, roditeljske iskaze, ocjene nastavnika, upitnike, pohađanje nastave, standardizirane testove i upis u srednje škole, te testove inteligencije. Pokazalo se da je samodisciplina odigrala dvostruko veću ulogu nego IQ u postizanju zaključnih ocjena.

I zato ja mislim ovako: nemojmo kukati! Djeca ne uče samo ono što pročitaju ili što im izravno kažemo, djeca usvajaju sve što vide. A ako vide roditelje guzica zalijepljenih za stolice i ruku za pivice, usta punih psovki i jadikovki, srca punih jada i ogorčenosti, a očiju prepunih straha i misli zapetljanih u prošle čvorove: i sami takvi postaju.

I nemojmo mrziti Europu; ni Ameriku; ni svijet općenito. NITKO nije unaprijed skrojio neki pravilnik po kojem su Hrvati po defaultu "dotepenci": svaka sredina, svaki djelić svijeta voli primiti nešto što je obogaćuje. Bila to glazba, pametna glava ili vrijedne ruke.

u pjavu si staja moja...........nikad pognute gjave...makaj biji i gjupi...hodajmo visoko dignute gjave..........

Ja im od srca čestitam.Da se bar još mnogi mladi bave glazbom,umjesto...da neznaju što bi sa sobom...!

Odveć rijetko susrećem mlade ljudi koji UŽIVAJU u radu, koje veseli nešto prokljuviti, postići, koji imaju izdržljivosti (= discipline) za vježbanje, pogreške, istraživanja koji vode do postignuća. Većina bi sve "s nogu"; ili samo otpuhuju da su sve nagrade već i tak unaprijed podjeljene po vezi. A nisu.

Kjele, ljudi imaju raznorazne kvocijente inteligencije, ali ih kao glupe prije svega određuje njihov vlastiti stav prema sebi i svijetu.

OPJOSTI AJ NEKAK SAM U KUJCU VEĆ DVA DANA!!!!! NEZNAM KO SAM I KAJ SAM?

Utjecaj glazbe na čovjeka

Glazba je apstraktna, ona djeluje izravno na nesvjesni dio čovjekove duše i djeluje snažno jer nosi u sebi prirodne zakone koji su upisani u ljudsko biće. Moć glazbe krije se u sličnosti njezine strukture s čovjekom: ritam, harmonija i melodija imaju veze s tijelom, dušom i duhom

Piše: Anto KOVAČIĆ

Vidjela sam to sinoć, kjele: dugo ste secirali lešinu kojoj više niš ne pomaže, ali zato je svima oko nje zlo dok je rezuckaju. Ima li to smisla?

Info, obožavam glazbu, a nemam dara za nju, nažalost... Međutim, poznat mi je taj užitak, pojava koju psiholozi zovu "flow", ono naprezanje koje to vodi do, a zatim i preko ruba trenutnih sposobnosti - za mene je to najveća sreća koju sam iskusila. A moguća je u svakom poslu: doživljavala sam je dok sam učila tipkati, dok sam se baktala s engleskim jezikom, kad prevodim, kad pišem, kad smišljam testove... Moguća je u svakom radu. Ali, treba RADITI.

"S glazbom smo tako prirodno povezani da od nje ne možemo biti oslobođeni sve i kad bismo htjeli. Gotovo da ne postoji čovjek koji bi bio imun na bilo kakvu vrstu glazbe i kojemu biće neće zatitrati bar na neku melodiju ili ritam. Glazba uopće nije nužna za preživljavanje, no ipak, nešto u nama žudi za njom. Ta žudnja – i njezino ispunjenje – mogu biti veoma raznoliki, ovisno o čovjeku i situaciji."

MOŽDA TI TO N EMJEŠ SHVATIT ,,,AJI JA SAM JANJEN...U DUŠU...A TO BOJI VIŠE OD FIZIČKE BOJI.....BOJI ME DUŠA I SJCE,,,,,,,OPJOSTI,

http://www.youtube.com/watch?v=dtcSPPMhkeE&feature=related

Sličnost između debelguze i mire marković je sasvim slučajna i nenamjerna...

http://img233.imageshack.us/img233/8683/portretm.jpg

Tako je, info, ritam i melodija su prirođeni našim pokretima, govoru, čak i mislima. Uvijek kad se želim usredotočiti na nešto nekoliko puta odslušam istu glazbu, pokupim njen ritam i bacim se na posao. I onda je koncentracija apsolutna: više ništa ne čujem, ništa ne vidim, jednostavno je svaki moj fizički i misaoni pokret uciljan i ritmičan.

Kjele, ne mogu shvatit TOČNO i DOSLOVCE, jer ja nisam ranjena i nisam bila u okršajima prsa o prsa. Ali sam bila u Draškovićevoj kad su po njoj padali "zvončići" i trčala u zaklon da spasim život; provela sam sate i dane u podrumima, bila zadužena za zbrinjavanje učenika škole u kojoj sam tad radila, a koja je imala krov od pleksiglasa - najviše sam se bojala kako ću podnijeti ako nekome komad tog krova odrubi glavu. U stanu do mojeg bio je snajperist.

ALI TO JE PROŠLO. I DOSTA JE TOGA.

TO NIJE naša vrijednost. Naša vrijednost su ovakvi mladi ljudi.

mene slušanje određene glazbe,ponekad pokrene,da slike koje gledam pretočim u riječi i rodi se pjesma...:)

Kjele,bol duše jače zna boljeti od tjelesne boli...ali mislim da je tu bol "lakše"odriješiti...promjenom misli,ili drugačijim aktivnostima...Baviti se nečime što volimo,što nas ispunja i pokreće...umjesto da se vrtimo u krug(al zavrtimo se svi ponekad..)

U TE MJADE JUDE SAM SE PONADAO.....ZA NJIH SAM DAO ZDJAVLJE DUŠU SAM PJODAO VJAGU DA BI ONI MOGJI NAPJED......NIJE BITNO KUD ČU JA,,,,,AJ ONI SU SIJOTI NA KJIVOM PUTU,,,,,,,,,,ZATO KJVAJIM IZ DUŠE.........

Ja sam bio ispod..dok je mig rešetao sve ispred sebe...trčali smo...tražili gdje naći prvi zaklon...Ali da...Treba to zaboraviti,neke stvari ne...ali odmaknuti se od onih,koje bole...Prošlost se ne može ispraviti...Treba živjeti...Mnogo je načina,kako da potisnemo loša sjećanja...

DA SJEČANJA MOŽEŠ IZBJISATI,,,,AJI POSTOJI MAĆ SUDBINE KOJI TE PJATI....A ON DOĐE NA NAPJATU KAD TAD............

Svaki novi naraštaj puno više zanima kako im je sada i što će dalje nego što je bilo prije. Ako sadašnjost pokazuje da se ne isplati raditi nego varati, ako sadašnjost svaku nadu sreže u korijenu uvjerenjem da se svijet vrti oko veza i korupcije, onda ta mladost ne valja. Nema snage.

Mlade ljude možemo potaknuti ako se prestanemo vrtjeti oko lešine i krenemo prema npr. zapuštenom dvorištu u kojem ćemo posaditi povrće. Ili cvijeće. Ili voćke.

Uz glazbu i"prepuštanju snažnim dugotrajnim ritmovima s ciljem padanja u trans,preko veselja ili tuge uz narodnjak, iskazivanja patriotskog zanosa uz Thompsona, do istinskog uživanja u Bachovim, Mozartovim i Beethovenovim tonovima, koje može dovesti ne samo do umjetničkog doživljaja nego ponekad čak i do meditacije i potrebe za molitvom. Svi ovi oblici uživanja u glazbi (od kojih su neki gotovo dijametralno oprečni) imaju jednu zajedničku stvar: slijed nekih zvučnih frekvencija na gotovo magičan način prodire u čovjeka i s različitim dijelovima njegova bića stvara rezonanciju, koja varira u opsegu spomenutih primjera: od pobude nižih strasti i jeftinih osjećaja do plemenitih stanja duha, ovisno o tome koji dio kod pojedinog čovjeka snažnije titra.
Najčešće, zapravo, nismo ni svjesni svoje potrebe za glazbom, načina na koji tu potrebu zadovoljavamo i činjenice da to ima neko dublje značenje. No, činjenica je da ta potreba postoji, da glazba na nas čudesno utječe i da to sve skupa nešto govori o nama."...A.P.

ZNAŠ DA SAM JA TAJ KOJI ŽEJI DA MJADI NAJAŠTAJI KJENI U BOLJE SUTJA....ŠTITIM IH OD AVETI PJOŠJOSTI AJ VIŠE SNAGE NEMAM,,,,POJAKO GUBIM VOJU ZA SVIM....JA SAM SVE SVOJE AMBICIJE DOŽIVIO....JA SAM SIT SVEGA...A NJIH POMAJO I ŽAJIM....NEK SE NE UGJEDAJU NA MENE....NEK IM UZOJ BUDE SIJOTI JADNIK KOJI JADI ZA SIJOTINJSKU PJAĆU I HJANI OD TOGA SVOJU OBITELJ...JA SAM SVOJE PJOKOCKAO................

..."povrće,cvijeće i voće..."to si jako lijepo naposala..:)Da!Baš to!Još nam se onda ptičice pridruže sa svojim sonatama,
sunce svojim dlanovima ugrije obraze dok nam na vjetru svaki cvijet maše...a leptiri se smiješe..Auuu,jedva čekam ta buđenja....:))

ups:(*napisala*

Kjele, ako si griješio (a jesi), za tvoju je djecu dobro da platiš ceh. Bolje nego da im daš lovu. Jer je moral važniji od komocije.

ZNAŠ KAJ SAM ZA NJIH NAPJAVIO............AJ TO BIH NAPJAVIO I ZA SVAKOG DJUGOG......JA VOJIM MAJE JUDE....I NEDAM DA IH NEKO SIJOM PJAŠI,,,BAJ NE DOK SAM ŽIV...DOK MI SJCE TUĆE.............

Koliko god volim udobnost svoje tople sobe, prostranost stana, sigurnost plaće i golemi izbor krpica, bila sam sretnija kad sve to nisam imala, kad sam sjedila u svojem vrtu, nesretna zbog muža u bolnici, uplašena zbog galopirajuće inflacije i rata na vratima, i gladila svoju mačku i sve one "dotepene", svog psa i "podstanara" kojeg mi je doveo, ispijala kavicu uz cvrkut ptica, bezbroj vrsta ptica, koje su znale da su u mojem vrtu sigurne, uz šuškanje ježeva ispod lišća koje nisam imala snage pokupiti i siktanje tko zna kakvih zmijica u travi koju mi je bilo teško kositi.