Sezona u paklu

Satan Panonski i njegove legije!

Prošlo je već podosta vremena (cijela jedna SMS generacija) od misterioznog odlaska najpoznatijeg podanika Kneza svijeta iz ovih krajeva. Bizarna smrt (službena verzija) kao da je bila logičan nastavak niza bizarnosti kojima je obilovao život Ivice Čuljka. O njemu i njegovu životu (ne toliko o djelu) pisao sam u knjizi Priče iz rukava kao i skromni In memoriam u ondašnjem ratnom biltenu 109. brigade. Bili smo vršnjaci i «školski» do polovice 2. razreda gimnazije, kada se on iz svoje cerićke preriferije odmetnuo u nešto bližu, gradsku i zabrijao na punk do jaja, a i šire, doslovce, kako uostalom i sam kazuje u svojim «oštrim» pjesmama i prozama ilistriranim još oštrijim potezima (njegove ilustracije kao da su rađene nožem i žiletom). Jedna od tih ranih bizarnosti bilo je njegovo poznavanje (kod prof. Salaja) svih glavnih gradova svih ondašnjih država svijeta i svih predsjednika tih država. Enciklopedija uzaludnog znanja, baza suvišnih podataka, što li. Ne znam kakvim je još «znanjima» i podacima baratao, no činjenica jest da sam ja za maturski rad iz prevođenja (engleski) imao nekakav članak iz NME upravo o punku. Koliko se sjećam, uskoro je Satanov imenjak (Johnny Rotten,), ujedno i alfa, ali ne i omega punk pokreta, na žalost ili na sreću, digao ruke od svega, shvativši na vrijeme tko se sve ukrcao u taj vlak bez voznog reda i konduktera, i zauvijek otišao. Na sreću, stvar su na najartificijelniji mogući način, uvjetno rečeno, spasili momci iz nezaboravnog i nenadmašnog Clasha, a svoj obol cijeloj stvari dao je nevjerojatni Neil Young spjevavši jedan od najljepših hommagea svih vremena (King is gone but he's not forgotten/ this is the story of Johnny Rotten...). Ono što je Ivica kasnije radio u glazbenom smislu, nije me zanimalo. Kako rekoh, već sam pisao o njegovim čudnovatim putovima satanskim koji su ga, između ostalog, jedne večeri odveli na koncert Meri Cetinić??????!!!!!! Još jednom - MERI CETINIĆ! Iz smrdljivih balegara drito u središte novosagrađenog provincijalnog šminkeraja, u hotel «Slavonija». I onda taj homocid! Da ponovim! Što je uopće tamo radio i što je tražio na takvom jednom mjestu i «eventu» rebel takvog formata i svjetonazora? Poslije će, do kraja života, nijekati bilo kakvu krivicu, urlajući na vlast, sustav i nepravdu sudnice. «Ratnička pjesma» na početku knjige Mentalni ranjenik i Tema SUDNICA na kraju iste svjedoče o tom na sav glas «vapijućeg u ludnici». Ne bih ja o tome, tek da se ovom prilikom prisjetim Nietzschea i njegova upozorenja svim potencijalnim ubojicama «da dobro razmisle prije samog čina neće li objekt svoga homocida ustvari ovjekovječiti...u sebi». Kažem, na te njegove autodestruktivne perfomancee nisam odlazio budući da sam se u to vrijeme i sam počeo motati oko književnosti, čitajući Kafku, Camusa, Sartrea, Bibliju, Engelsa...Sreli smo se samo jednom nakratko, 1985. ili 1986. na željezničkom kolodvoru. Rekao mi je da je čuo da i ja pišem «nekakve pjesmice». Zazvučalo mi je to onda nekako «von oben» (iako to u njegovu slučaju, barem fizički, nikako nije bilo moguće). Sjećam se da sam pomislio kako bi se o tome tko ustvari piše pjesmice, a tko ono drugo, tj. poeziju, moglo nadugo i naširoko, no odmah zatim mi je izrecitirao svog Beduina - «Svatko ima svoju kuću/Netko vilu, netko jahtu/a ja samo plahtu/ja sam beduin». Pri tom se uistinu zaogrnuo nekakvom bijelom tkaninom i otišao. Bio je to pravi mali perfomance za «kolegu» iz gimnazije. I to je sve što se tiče mog odnosa s njim.
Tek kasnije mi je u ruke došla knjiga Mentalni ranjenik čiji me sadržaj ponukao da svoju skicu za portret naslovim sa Stotine očajnih i nijedna ljubavna. Ono o čemu piše Ivica Čuljak prilično je skučen izbor tema iz neposrednog života budući da literarnih gotovo da i nema. Istodobno, ono što odmah pada u oči jest da snaga izraza bitno zaostaje za željom da se bude provokativan, destruktivan, šokantan, a cijena toga u, artističkom smislu, je prilično visoka. Stilski i izražajno većinom su to neuglađene, nervozne i «proste» pjesmice autora koji je iz Rimbaudova naredbe-manifesta – Rastrojstvo svih čula - izvukao maksimum tako da za umjetnost nije, čini se, ostalo ništa ili tek tu i tamo ponešto. Međutim, ilustracije, crteži u knjizi su priča za sebe. Riječ je o vrsnim minijaturama koje balansiraju između figurativnosti i simbolike i svakako bi još veću pozornost izazvale i izvan literarnog konteksta. Ovako, one su tek u službi teksta kojega prate, no istodobno daleko više od puke ilustracije, službene pratnje. Riječ je naime, bez obzira ne sve ono znano i neznano vezano uz ovu dokraja (ne)ostvarenu ličnost, o, kako rekoh, pravim malim, samostojnim remek djelima grafike. Mislim da ova strana Satana Panonskog zaslužuje adekvatnu revalorizaciju. U gradu inflacijskog slikarstva to ne bi trebalo predstavljati problem. Inače će se do besmisla protezati i nadograđivati mit o Satanu (neprijatelj) kao čovjeku koji se svojim likom i djelom obrušio na potrošene društvene vrijednosti i establishment, a ovaj ga za uzvrat maksimalno ignorirao. Stoga ne čudi što je i dan danas, skupa sa svojom maloljetnom legijom fanova kojima bi većini mogao biti sredovječni otac, ostao po strani, tek tu i tamo medijski okrznut (nasuprot «Šokici» koja je svoj posao obavila temeljito i do kraja), nezaboravljen, ali nepriznat.
A ta nekritička masa teenagera koja još uvijek razbija glavu (doslovce, flašama žuje i karlovcačkog; zar nisu čuli za Q-pack) pokušavajući dokučiti o čemu se radi jedina je realna slika onoga što je još ostalo od Satana i nekad uzavrelog, a zatim ocvalog i na koncu prerano uvenulog jorgovana. Doista što rade, što misle, što slušaju i što čitaju njihovi roditelji i profesori? Kako su prokleto u pravu bili Clash kad su pjevali «Ne zanima me što bogati rade, kuda idu i kakve razgovore vode»!
Bilo kako mu drago, još uvijek nismo ništa čuli o kakvom posmrtnom odlikovanju, niti za «diverzije» u domovinskom ratu, niti za subverzije u (sub)kulturi! Dotle, ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljulj, ma šta to značilo.

RIP Kečeru.

hm..kečer iz tog kuta, ajde neka

ne bih se ja brinula za našu tzv alternativnu mladež, čitaju, slušaju oni baš što i kako treba, ali za onu koja niti čita niti sluša itakako brinem

skrati - čista ljubomora
"Kafku, Camusa, Sartrea, Bibliju, Engelsa"
hahahaha, to reci učiteljici da si pročita
u ovoj priči si samo ti nepriznat

živila meri cetinić. žena zna pivati

Gango moja gangali te ne bi,
da se nismo rodili u tebi

Ovo su ti Zagorička Dica
pomogla im Marija Divica

Ovo su ti Zagoričke lole
što se krste i Bogu se mole




Kad ja umrem i kad me ponesu
dođi mala dat ću ti adresu

Mala moja pravi prozor veći,
odero sam leđa ulazeći.

Što će maloj svileni rukavi,
kada nema pameti u glavi

Oću pivat i oću galamit,
toga nema ko će mi zabranit

Moja mala da si znala išta,
ne bi meni virovala ništa !!!

Misliš majko rodila si đaka,
rodila si bačvu od konjaka.

Alaj sam se rakije natuko,
jedva sam se do kuće dovuko !!!

Sad se cure udaju na rate,
tri miseca pa se kući vrate !!!

Imam svekra, slušat sam ga rekla,
u žeravici oči bi mu pekla

Oj svekrvo dobro se uredi,

kad ja dođem visit ćeš o gredi

Više mala potroši karmina,

nego nafte dizelka mašina

Izgorila tvornica karmina,
teško curi koja nije fina !

Moj bi došo, ali nema gaća,

sinoć mu ih zaključao ćaća

Punica je dočekala zeta,

ispekla mu jezik od pileta !

Mala moja brkata i suva,

sve bi lako da mi nije gluva !!!

U male mi oči napopriko,
jednim gleda drugim vari mliko

Varaj curu dok je ponejaka,

dok je nije podučila majka

Kako me je šutirala nogom,

letio sam ko na mlazni pogon !!!

čađave mi ruke do lakata,

grleć cure nečistoga vrata !

Đoni, sve mi se čini da si ti Lepi Mario.

haha. mada ne podnsim duda-dobar.
kao i onaj komentar za pišekicu

..aa meni si napisao da sam dosadna, a ovo kako bi nazvao!? Pa to je da krepaš od dosade..baš... i kako loš osvrt na kolegu...čita se tu samo tvoj ego i niš drugo...

nebi sad baš trebalo nekog ajmo reć lokal-rebeliona..stavljati u neke veće okvire, kad ih jednostavno nije mogao dosegnuti..

niti bi itko ne bi trebao pisati skupa.
da, baš kako je rečeno davno, kritičare i eunuhe nitko ne voli.
a i taj lik nije bio netko tko je postao poznat (a poznat je) samo zahvaljujući provokaciji.
imao je duha.
i to je neosporno.

kako se to madonice dosežu okviri?
uokviriš se. lipa ko slika.
ma ko goblen pod šifrom doba nevinosti.
s 10000 uboda, a ne osjećaš ništa.
super je kad je netko ili čovjek ili pas.
al kad si ništa, uložina-e to mi je gadljivo.
jebo te virtualni tron

a bukovski mu je dobar, je li?
i let3 genijalci.
i onaj seronja zoran ferić. dok petar ljubičić npr. ne valja. jer nije uš'o u obveznu lektiru

la donja, čovjek je mislio globalno, al' je djelovao lokalno. I normalno da ne bi ni danas stavljan u okvire TV Dnevnika, Red Carpeta, Lica nacije..., ali u omladinskim ili studentskim glasilima poput tiskovina i radija je bio dosta zastupljen. Uglazbljen i ustripljoven

dud..ma sjećam se...al čuj...mislim pa kaj sad samo zato kaj je neko iz tamo nekog sela...pa pije i larma...i dela ekcese..odmah boem? pjesnik, neshvaćeni umjetnik?...

zaključno, tekst je dobar i volim čitati tvoje opservacije, slagala se ili ne