vita brevitas, ars longa

Kažu meni dobri ljudi "odi ti maloj premda ona kaže
da ti nisi njen" i otišao bih ja, ali u tom trenutku
shvatim da nema te male do koje bih ja otišao a
da prije dobro ne razmislim.
I razmišljam ja razmišljam.

nisam njen - dkle svoj sam (ili u najgorem slučaju,
mamin). Ako sam svoj (a tako ispada) onda sam
svojeglav i naporan i još kojekakav. To bi moglo značiti
da sam vrlo težak čovjek. E pa kao teškom čovjeku
meni se naporno ustajati (sa stolca) ići do nekakve
male koja još usput kaže da ja nisam njezin.
Međutim ako čovjek ima prijatelje a ja ih imam
onda se može na njih osloniti.
I tako ja svoje prijatelje (Marko, Žarko, Darko)
zamolim, iskorištavajući općepoznatu blagost ljudi
za Božić, da me skupa sa stolcem odnesu do male
jer ja sam težak čovjek i ne ustajem tek tako. i nosili
mene prijatelji kroz grad.
Snimala to i televizija -
postao sam u krakom vremenu idol mladih,
inspiracija narštaja.
No o tome drugom prilikom.

želim samo još reći ovo:
Na kraju priče sjedim ja pred vratima njene kuće
stolcu i zvonim. Zvonim, zvonim. Nitko ne otvara.
Nitko, nitko. Unatoč svoje težine dižem se
...i odlazim rođacima

pred vratima njene kuće ostao je stolac
čudan simbol neostvarene ljubavi.
Mnogima nejasan, a u stvari tako čvrst.