Sezona u paklu

Neku noć sanjao Josefa Ratzingera od kongregacije i vjere u nezamislivo radosnom izdanju. Njega, koji uvijek izgleda smrtno zabrinut i uplašen (Za koga?). Taj Petrov regent doista je čudan svat, sušta suprotnost svom prethodniku. On uvijek gleda ispod očiju i taj strah, taj nemir u njegovim očima ne sluti nimalo na dobro. Zna li on Tajnu i Vrijeme kad se Tajna ima otkriti, sedmi pečat otvoriti, a Knjigu konačno zatvoriti? Ako zna, zašto je ne podijeli „urbi et orbi“, a ne ovako? Nije to u redu jer, ako je i od njega, previše je. Evo npr. Ja! Ja znam da će uskoro smak svijeta, sudnji dan, tj. fajront! Kud koji, mili moji, crno-bijelo a u boji...i nitko se sem njega ne boji. Tako otprilike stvar stoji...dok smeđi patuljak kaput nam kroji. A ja...nikad mirniji. I kad Sunce iskrvari, i kad siđe s uma, neke noći usred Mliječnog druma...pjevat će Poezija! Zato se ja ne bojim ničega, ni Svetog oca pogleda, ni Dana mi sudnjega. Jer Ja ne postoji. Postojim samo ja, bez svoga Ja. Tako mi ja pomogao!