Na pola puta

Dan je lijep i sunčan, a ja imam sreću živjeti kraj mora. Dosta slobodnog vremena provodim u šetnjama i joggingu, a na bicikl sjedam čim zatopli. Volim vrijeme provoditi na glavnom gradskom trgu i uz kavu promatrati ljude, ali me još više privlači kontempliranje o životu u prirodnom ambijentu.

Iako na ta putovanja u svoj Wonderland u pravilu ne nosim tehničku opremu, jučerašnja me Tapeova priča toliko dirnula u srce da nisam izdržao: između guzice i zemlje namjestio sam nekorišteni fluorescentni prsluk za zlu-ne-trebalo u prometu, naslonio se na stablo, stavio laptop u krilo i odlučio malo piskarati o onome što ovdje, koliko sam primijetio, mnogima nedostaje, a to je - nada.

Voila.

Ovo je za mene posebno mjesto i svaki njegov djelić "zrači", podsjećajući me na neke od najljepših trenutaka mladosti, kad mi život još nije bio ni započeo. Sjećajući se tih trenutaka, ovdje se lako prisjetim i svih svojih očekivanja i nadanja, ispunjenih i neispunjenih želja i snova. A budući sam u proteklih 25 godina naučio razlikovati ostvarivo od neostvarivog, uskladiti svoje mogućnosti sa ciljevima, čak ni nakon propalog braka i još poneke sjebane veze nemam razloga vjerovati da je sve gotovo i da nema nade za, štojaznam, uspjeh u poslu, novu ljubav, ili [stavite ovamo ono što si najviše želite].
Jer, djeca rastu i sve smo im manje potrebni. Iza nas je najteža, životna škola. U njoj prolaze svi, od odlikaša do onih sa najlošijim ocjenama.

Obaveze su ustaljene, kredit se smanjio, nekako se plaća i taj prokleti pedeve. Posao je takav kakav jest, ali nekako ipak živimo, pa nam doista preostaje samo da si odredimo nove ciljeve u kojima ćemo moći biti više sebični, u čijem ćemo ostvarivanju i ostvarenju moći uživati. Jer, kad malo pogledam unatrag, do sada se sve svodilo na osiguravanje budućnosti potomcima i brigu za premile i predrage bliske osobe. Sad sam ja na redu, right?

Prva je firma propala, partner pobjegao sa lovom, a mene ostavio u dugovima... da se time ubijam do kraja života? A, ne. Novac je vraćen, sad imam vlastitu firmu, čist obraz, odgovaram sam sebi, polako rastem i... gdje je tu problem? Nitko me na tom polju više neće zeznuti.

Ni brak nije uspio - pa što onda? Nije jedini takav i neću mrziti bivšu, naročito zbog toga što za propale snove nismo krivi ni ona ni ja, nego slijed suludih situacija koje je bilo nemoguće predvidjeti a koje smo, eto, preživjeli. Da, naš me pubertetlija proteklog ljeta blijedo pogledao kad sam mu mrtav-hladan rekao da njegovu mamu i dalje volim. A kako da ne volim osobu koja mi je podarila najljepše što itko poželjeti može? Istina, neko smo vrijeme nakon rastave bili na "pas mater", ali smo u međuvremenu još malo odrasli. A znam da se i ona veselila kad joj je njen sinek tu tatinu spiku "u povjerenju" prenio. I u toj sam vezi naučio neke od najvažnijih stvari uopće. Ni tu me više ništa neće zeznuti.

Nakon braka bio sam u vezi koja je prije neke dvije godine, zapravo dvije i pol, neslavno propala. O, da, volio sam je, kao i ona mene. Ali nije išlo. "Razlika u karakterima" rekla bi ona gospođa koja bi nam potpisivala dokumente za brakorazvodnu parnicu, da smo kojim slučajem bili izašli pred matičara. U toj sam vezi naučio da me ne trebaju zanimati žene koje za sobom ne skupljaju prljavi veš, ili koje "nisu išle na faks da bi za drugima čistile". Trebam li napominjati da me takva više neće zeznuti?

Sa sljedećom sam naučio još jednu korisnu lekciju: može ona tebe voljeti do besvijesti, može ti biti dobra i ugađati ti na sve zamislive i nezamislive načine, kuhati kao Karapandža, može vam seks biti bolji nego ga Bertolucci može zamisliti, a Maria Schneider (bogdajojdušuprosti, neki dan je jadna umrla) odglumiti, činjenica je da velika razlika u godinama nije dobra stvar za partnere. Netko to voli, pa neka mu, no ja sam u toj kratkoj vezi naučio da više ne smijem padati na vatrene poglede i seksepil.

Istina, dobrano sam se namučio dok nisam shvatio da trebam neku sa kojom ću pod stare dane moći sjediti evo ovdje, ili šetati nekom od bezbrojnih šetnica u mome gradu, držeći se za ruke i ponekad je nestašno pljesnuti po guzi. Vikendom nekamo zapaliti, pogledati kakvu izložbu, trčati po prirodi dok nas noge nose, uživati u djeci, dočekati mirovinu zajebavajući se po Iskrici.

Zdravlje me i do sada dobro služilo, ne vjerujem da će na tom planu biti nekih iznenađenja. Ako sam dobar u matematici, znači da mi je ostalo još barem 25 godina za uživanje.

Nakon toliko trabunjanja o svojoj životnoj školi vjerojatno bih trebao napisati neki svjetski punchline, ali je u međuvremeno stigao smiraj dana, vidio sam (i fotkao) prekrasni zalazak sunca, a prsti su mi odrvenjeli od hladnoće. Mozak također polako šteka, naročito zbog saznanja da me doma čekaju omiljene palačinke sa sirom.

No, evo pokušaja da u par rečenica sažmem ono bitno: iskustva su nam različita, a ciljevi više-manje jednaki. Nikad do ostvarenja cilja nećemo stići ako budemo plakali nad svojom sudbinom i nesrećom iz koje ništa nismo naučili.
Naš je dragi Tape proživio jedinstvenu, veliku ljubav koja je nesretno završila. Mnogi weblogeri napisali su svoje priče. Sijaset iskustava iz kojih također možemo učiti nalazi se po knjigama. Potrebno je samo imati ciljeve i uporno raditi na njihovim ostvarenjima, a nagrada će kad-tad stići. Ako ne stigne, ili ste si letvicu postavili misleći da ste Blanka Vlašić, ili u svojoj nesreći imate veliku sreću jer ćete dobiti materijal za pravi bestseller, zgrnuti novac, upoznati nove ljude itd.)

I još jedna stvar: ponekad je potrebno riskirati. Odgovoriti na poruku koju ste dobili na Iskrici. Otići sa nekime na kavu, piće, u šetnju. Nikako se zatvarati doma i razmišljati o tome kako muškarci žele seks, a žene ljubav, pa se tu ništa ne može napraviti. Jer može.

A svijet je velik, ali i dovoljno malen: nisam pojma imao da ovdje postoji t-signal mobilnog interneta. Bez veze upiknem stick u laptop, otvori se browser, kliknem na Iskricu kad tamo - poruka od osobe sa kojom sam dio mladosti podijelio na plaži na kojoj upravo sjedim. Eeee?

:-) nada uvijek postoji.

ovo je jako, jako lijepo.

suvislo razmišljanje, suvisao tekst, lijepo da si ga stavio ovdje, sigurna sam da ima mnogih takvih priča i voljela bih da ih što više pročitamo, baš kao i tapeovu :)

http://www.youtube.com/watch?v=VznoAJJeq6w

ljepo napisano, veliki optimista...bravo :)

Dobrodošao na blog, BO!
S Pandorinom kutijicom u jednoj i lampašem u drugoj ruci... ;)

evo je. nadaj se meni

Hvala lijepa, crvenim se :-)

dakle, hoćeš li biti moj? ozbiljno pitam.

Razmislit ću o tome, Pobjedo, ako odlučim tražiti partnericu :-)

nemoj samo na javno.
da ne bude krvi.

znaš kako se kaže, takvog bi svaka mama poželjela za zeta.
ili sebe.

..lijepo si to napisao Byrne
..slažem se sa svim, osim sa onim djelom...."Istina, dobrano sam se namučio dok nisam shvatio da trebam neku sa kojom ću pod stare dane moći.................. dočekati mirovinu zajebavajući se po Iskrici".
..kada bi imala sreće i upoznala konačno osobu s kojom bi osjećala da je "To-To"...Iskrica bi bila zadnje mjesto kojeg bi se sjetila..
;))

Ne vjerujem da će biti krvi, San :-)
Megilice, nije Iskrica neko negativno mjesto da bih od njega bježao. A kad mi se ostvari to što želim, rado ću sa drugim Iskričarima podijeliti iskustva :-)

Bright :-))))
Lampaš mi je kakti produžetak ruke, a u kutijici sve same Byrneoutove kućne čarolije za svakodnevnu uporabu :-)