kurčeva kijavica

   Kuća je na kosom terenu, pri kraju polja. Graditi kuću na obradljivom zemljuštu bi bio grijeh. Ispod kuće se se pružala strma padina. Sve do oranica. Na Kosini je bilo mnogo stabala. Krušaka, jabuka, oraha, murvi, šljiva. Bogme i poneki hrast i brijest.
Poviše kuće, gdje smo stanovali, nalazila se pojata. U njoj smo držali zimnicu za stoku, sijeno i slamu. Moj zadatak je bio, sjeckati sijeno i miješati ga sa slamom. Svaki dan nahraniti kravu, konja i magarca.
U pojati odnedvano imamo nove stanare. Maca se okotila. U slami svila gnijezdo. Četri mala mačića. Još nisu progledali. Majka ih je grijala i dojila. Nije se ljutila kad bih ih nježno promatrao. Jednom sam ih primo. Oni su malenom njuškicom gurkali, slijepo ticali, da pronadju sisu u mojim rukama. Svaki dan bi se družili, kad bih spravljao piću (spomenuti miks slame i sijena).
Napadao golem snijeg. Dan za danom, novi na stari. Metar. Na suncu se malo otopi, noću stegne, betonira. Iz kuće se ne može. Nikud. Sve je klizavo. Pogotovo na kosini. Zabrinuto sam promatrao pojatu. Šta li se dešava sa mačkom i mačićima? Jesu li gladni? Svakako da jesu. Ta, samo im ja donosim hranu.
Znao sam. Moram im dostaviti hranu. Moram. Kako? Roditeljima ne smijem ništa reći. Odbili bi me pustiti, verati se uz uzbrdicu, po golemom ledu. Napravit ću kandže.Dvije drvene letvice, nazabijao po nekoliko eksera.Uzeo litru mlijeka, u torbicu, oko vrata. U ruke drveno-čelične kandže. Korak po korak. Udarac letvicom o led, druga ruka. Otpustim prvu ruku, ponovo, udarac u led, povuci tijelo, ponovo. Puzeći, vukući se rukama, izvukao sam se na plato ispred pojate.
 Iz nje je dopiralo tužno mjaukanje . Kad sma došao bliže, čuo sam i cijukanje mačića. Bili su živi. Napunio sam praznu konzervu od sardine mlijekom. Maca je žurila. Kad je ispraznila limenku, napunio sam ponovo. Valjda će snijeg uskoro okopnjeti.
Trebalo je nazad. Ako otkriju da me nema, zabrinut će se roditelji.Prvo sam zabio jednu letvicu u led, pustio noge niz nizbrdicu, držeci se za tu letvicu, drugom rukokm sam pokušao zabiti drugu letvicu na nižoj razini.
Prva letvica je popustila.Pojurio sam. Velika nizbrdica. Brzina je rasla. Idem ko raketa. Ovo je super. Jo, da me dečki vide. Pored mene stabla proliječu. Nestaju. Promislio sam, što ako udarim u neko drvo. Pokušao sma kočiti drugom letvicom. Začas mi ju je oteo led. Zaustavio sam se u polju. Ni jedno stablo nisam zakačio.
Bio je mudar moje dida, kad je sve to sadio u drvored, po špagu. Ustao sam , protrljao guzu, osvrnuo se. Otac je stajao na vratima i sve promatrao. Mahao sam mu, da se ne brine, da sam dobro. Tek sad sam se pravo preplašio. Istući će me.
 Tata je imao specijalne opanke. Okolnim putem je došao do mene i donio me kući. Nije me tukao. Kad je saznao, zašto sam išao u pojatu, samo je prokometirao: "Sine, ne vrijedi maca toliko, da bi zbog nje glavu riskirao" ,,,

vrijedi maca...vrijediš i ti..pusa ti jedro...veeeejika

krasno!...i ja volim svoje uspomene iz djetinjstva...macu Tinčicu, Stanka i Stanu (kredlana i kredlicu), pitomu zečicu Olivu, kujicu Neru i pet štenića, 30-tak golubova na krovu, djedova vranca Kontasa,...eh... idem se sjećat i pregledavat stare albume...

super je ova stvarna fora sa zabijanjem kolcica u led... to improvizatori znaju, kad nemas dereze, a opasno je, onda pospesh kamencice po ledu... jasno ako ih nadjes ispod snijega negdje... ;)

Da, iza grubih riječi meka dušica, ne znam koliko maca zaista vrijedi, ali kako tebi toliko vrijedi onda sigurno vrijedi. Pozdrav

Većeras je rano u štali,
gdje rogoz se zlati u kutu,
oštenila sedmero mladih
štenad riđu i žutu.

Dugo ih je mazila nježna,
lizala prljavo inje,
tekla je voda snježna
pod tijelom životinje

Uveče kao i vazda,
koke na lijegala kreću
namršten uđe gazda
i strpa štenad u vreću.

Po snijegu tči i laje,
za dubokim stopama hoda.
još uvijek drhtala je nezamrznuta voda.

a kad se vraćala vrela,
bokova punih pjene,
njoj se mjesec vrh sela
učini njeno štene.

Gledala nebo je plavo,
cvilila nsred druma,
a mjesec je tonuo pravo
iza dalekih šuma.

I nijemo, kao da kreće
bačeni kamen niz brijeg, pale se oči pseće
kao zlatne zvijezde snijeg.
(mrzim kad je ovako slijepljeno, ali namjera je bila dobra)sergej jesenjin

Zakaj nisi napisal slikovnicu za klince, naravno, s adekvatnim slikicama! Bila bi to prava konkurencija Bambiju! :)))
Onda, kad buš napisal onu knjigicu? :))
Na ovak zgodne, ali realne sentiš pričice, dječica padaju i oduševljavaju se! Stoga razmisli! Taj dar nema svatko! U tako velikom čovjeku, toliko zanimljivih emocija, toliko nijansi vlastite duhovnosti! :))))))