Na pola puta

Znaš li ono, onaj osjećaj... kad ti nešto poremeti godinama stvaranu rutinu? Ne bilo kakav izvanredni događaj poput nečije smrti ili nesreće, veselja zbog frendovog konačnog magisterija, ili rođenja djeteta, nego nešto sasvim drukčije. Nepoznato, a jače od svega nabrojanog?

Mnogo si toga za sobom ostavio, trudio se da život nakon svega posložiš tako da sve bude podređeno tebi i djeci. Djeci i tebi. No, ipak, napokon - i tebi. Pet i pol dana obaveza, dan i pol odmora, sjećaš li se? Tako je najbolje, to je ono pravo.

Život ti je postao ritual, tvoj organizam funkcionira kao savršeno precizni sat. Manje nepoznatog i neplaniranog znači i manje šanse da te nešto skrši, znaš ti to jako dobro. You've been there, you did that!

Ne, ne trebaš budilicu da bi se nepogrešivo probudio u pola pet. Nitko te ne treba tjerati da ustaneš, umiješ se, obučeš nešto i otrčiš do plaže. Ljeti se baciš u more i otplivaš do dige i natrag. Ponekad i po nekoliko puta. Tuširanje, doručak, kava i novine... i spreman si za posao.
Angažiran si poslovno i društveno, svi te znaju, svih poznaješ. Doista ti nije problem ispuniti radno vrijeme.

Od 3 do 5 ubiješ oko ili nešto pročitaš, nakon toga još malo radiš, ili odeš nekamo, na nešto, neki događaj. Navečer ti nitko ne treba reći da moraš leći, tijelo je u pola jedanaest spremno. Odeš nakratko na net, vidiš što ima, pročitaš, napišeš ponešto... tatami je već izvučen, svijeće zapaljene. Opustiš se u kratkoj meditaciji, odlaziš u krevet, već si putem do kreveta zaspao.

A onda jednoga dana ugledaš sitni redak na LCD-u, nesvjestan da se iza njega krije nešto potpuno nepoznato, još nedoživljeno. Jedan klik, nekoliko redaka... eksplozija! Iz nečeg što je davno bilo, iz gotovo zaboravljene priče, rodila se Supernova, nepoznato nešto. Novo i divno. Konfuzija. Kratki spojevi. Flashbackovi.

"Opasnost!"
"Prekrasno... razarajuće..."
"A što je mislio?"
"Nije mislio. Ne želi razmišljati. Ostavi ga na miru!"

Svake večeri i jutra razgovaraš sa Svemirom, puštaš mu da te vodi, liječi, umiruje te. Imaš mudrost i znanje, ali ovo... zar je moguće da takvo što još nisi proživio?

Prolaze dani ushita, srce se otvorilo i hoće eksplodirati, šalje i prima nizove nerazumljivih šifri.

"Ta, to je samo matematika!"
"Zašto onda ništa ne razumijem?"

Smjenjuju se prepuštanja valovima i pokušaji razuma da sve to zaustavi, jer, to ne može biti dobro. Ili može?

"Gdje je tvoja rutina? Želiš opet biti normalan!"
"Prepusti se, shvatit ćeš već. A, nije ni važno. Lijepo je!"
"Ne možeš tako živjeti. Tko će plaćati alimentaciju?"
"Ma, sve će biti dobro, ništa ne brini."
"Projekti su tu, partneri čekaju, zar si pod stare dane pobudalio?"
"Baš te briga, oh, baš te briga. Ne slušaj ga!"

Jednaki su. Sjede ti na ramenima, govore u glavi. Svađaju se i nadvikuju, svaki sa svojim argumentima. Koji je u pravu? I koji je koji? Ne možeš ih razlikovati. Zašto više nisu složni, zašto su im savjeti kontradiktorni? Nisi li ih jedva pomirio i natjerao da za tebe složno rade? Što sad od tebe žele? Otkud toliko pitanja? A gdje su odgovori?

"Želiš li odgovore? Ne dam ti odgovore, ionako ne slušaš moje savjete. Poludio si!"
"Nisi poludio. Odgovor je samo jedan, u tebi je. Znaš ga dobro."
"Nemaš više vremena, prolupat ćeš!"
"Oh, glupane, ti bi sve najradije posložio u ladice!"

Vrijeme? Tko je spomenuo vrijeme?

Kako ti to ranije nije sinulo?

antipod entropije je ljubav. a ti vidi..;)

Jel se to čuje jauk? Ili je to jeka?!

Oboje ste u pravu, a Medo dvostruko! :-)

Antipod entropije je ljubav. Ma che cazzo to znaći?? Može mi netko objasniti šta ovo znaći???Ili samo dobro zvuće riječi"entropija" zajedno sa "antipod". Ma ovo je fakat ludara. pa-pa.