imagine
sunce utopljuje Grad, prolazim pijacom, u galeriji lica nijedno simpa s kim bi popila coffe, odlazim do naučne, dižem knjige, đir po kalelargi, bacam pogled , u trenutku , prohuji ona Wildeova , samo se na ljubav čovjek treba obazirati, raduje me povratak doma , konačno, u miru ću popiti svoju famoznu coffe, netko me glasno nazva:"susjeda, " a ja pomislih na onu nečiju:"ali glas ljepote govori nečujno:on se polagano šulja samo u najbudnije duše." pozdrav iz zarja
09.02.2011. u 15:05 | Editirano: 14.02.2011. u 14:00 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara