Sezona u paklu

Princ


U noći između 12. i 13. veljače, prije četrdeset godina nađen je, obješen o nekakvo smiješno malo drvo ispred jedne krčme u Šestinama, Princ Poezije kojega je na koncu ipak ubila „prejaka reč“, a nakon što je shvatio da „sloboda ne ume da peva kao što su sužnji pevali o njoj“. Taj „kradljiivac vatre“ koji je vjerovao u „poreklo nade“ i poslije čijih riječi su se „zvezde rasprskavale nad glavom kao metafore“, dok su poslije onoga kojemu je tako naivno „pevao“ misleći da ovaj uistinu „venčava Šumadiju i Zagorje, padale jedino glave i to u ime „zvezda - petokraka“... taj adorant ohridskih trubadura i hromog vuka pao je ustvari doslovce pokošen Poezijom („na obične reči više nemam pravo“). Samo četrdeset godina, a koliko eona varijabilnih binarnih emocija u tzv. virtualnom svijetu, koji je ama baš sve, samo ne virtualan (čedan). I što se dogodilo? Upravo suprotno Prinčevu proročanstvu da „će poeziju svi pisati“ jer takvo nešto kao što je bila poezija u Brankovu viđenja svijeta i čovjeka, već neko vrijeme odiše tek zadahom samrtničke postelje. A sloboda? To tek je slijepi putnik bez puta što tamom svojom beznadno luta. Sloboda je kada narod mlati narod u ime naroda. Po leđima ili novčarki. U čemu je razlika? Zbogom, dosta!

“Najzad sam dovoljno mrtav ništa me ne boli Drvo se naginje nad zaboravom nema šta da se voli Neka niče cveće iz prokletog tla.” B.Miljković........
"I drvo je reklo nemoj Jutro moje belo”, napisao je Branko u svojoj pjesmi Goran, posvećenoj Ivanu Goranu Kovačiću. Nisko stablo vrbe na Ksaveru nijemo je primilo pjesnikovo tijelo, u bjelini jutra te kobne veljače..... objesio se “o jednu nisku vrbu na Ksaveru”, kako svjedoči spisateljica Irena Vrkljan. “I

To dijete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
Uzalud, uzalud, uzalud, uzalud

Sad, Ksaver ili Šestine, tek kad sam prvi put vidio to "obično, malo, jadno drvo" (vrba za jednog tragičnog Srba), doista sam se zgrozio. Iako je ta smrt obavijena gustom hrvatskom maglom etc.

takvih smrti...obavijenih..ima puno..više no slutimo

Od njegove nerazjašnjene smrti više je zapanjujuća zrelost opusa njegove nezrele dobi. Po tome je princ. Kao i Kamov. Ili Šimić.

oni koji imaju svijet
neka misle što će s njim
mi imamo samo riječi
i divno smo se snašli u toj neimaštini
...
na to ptica opsuje
cvijet kaže to je pakao
prava riječ se još rodila nije