još uvijek sam uspavan,spavajući položen u slutnju

UZALUD JE BUDIM

budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog riječi koje peku grlo
volim je ušime
treba ići do kraja svijeta i naći rosu u travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovdje
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih riječi trgova budim je
zbog manufaktutnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvaljenom vremenu
zbog osmijeha u kamenu drugova zaspalih između
dvije bitke
kada nebo nije više bilo veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je dio zore
budim je zbog zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih budim
je mada je to uzaludnije nego li dozivati pticu zauvijek slijetjelu
sigurno je rekla:neka me traži i vidi da me nema
ta žena sa rukama djeteta koju volim
to dijete koje je zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da je kažu
uzalud je budim
ti znaš voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pijesku
ako nije tako odsjecite mi ruke i pretvorite me
ukamen.


Branko Miljković


upalite radio, otvorite prozore, možda komad sunca uđe i kroz vaša balkonska vrata.....
danas slavimo ljubav......
upalila sam crvenu svijeću...
čekam pijev ptice.....
čekam da me zavede oblak...

pozdrav