Sezona u paklu

Sekundarne sirovine I


Davno prije, još dok sam studirao (pravo), promišljajući svijet, opću povijest države i prava i političku ekonomiju, napisao sam sljedeće:

tobože treći svijet

oni koji imaju
ne daju onima koji nemaju
a oni koji nemaju
gledaju da postanu
oni koji imaju
šta tu ima da se sere

Jedino što je „neispravno“ u tom neočekivanom silogizmu historijskog materijalizma jest tek srpski infinitiv, a za to me zabole... (Napomena za Nives: U ovoj rečenici najbolje se vidi razlika u upotrebi nenaglašenog i naglašenog oblika trećeg lica prezenta glagola biti)
Danas, kada je cijela jedna nacija, doduše povijesno neiživljena poput mnogih drugih u užoj i široj okolici, opsjednuta, gotovo omađijana, jednom takvom u osnovi trivijalnom stvari kao što je dnevna politika i njezini (ne)aktualni akteri, biti out (down and out in Croatia?) ravno je, u najmanju ruku, defetizmu, pogotovo ako do vas (još uvijek) drže. Tako mi je, negdje prije, ne tako davno, nekolicina dragih i intimnih ljudi predbacila upravo to; defetizam, šutnju, izmicanje, odmicanje od društenoekonomske zbilje koja je poprimila katastrofične razmjere. Kao, gdje je onaj vulkanski nezaustavljivi, neiscrpni, nepresušni... 27-godišnjak (Gordana)...a ja moram po tko zna koji put ponoviti onu Degasovu o umjetniku u 25-oj i 50-oj. Osim toga, nikada, baš nikada nisam imao ambicija biti vođom bilo čega, čak ni logovca* kamoli kakvoga nedajbože kola. Ali sam ih znao raspaliti po crvenoj njušci tako žestoko da često nisu ni znali odakle je i kakva to vrsta udarca bila. Unatoč tomu i svemu drugom, danas sam deklarirani ultraljevičar i gnostik (dakle oksimoron, moron koji je oksidirao, ha, ha) koji se sprema za putovanje života (J. Amerika, tamo, tamo da ludujem) jer ovo ovdje, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijelom „starom svijetu“ me se više nimalo ne tiče. Ni na kojem planu. Godinama ne čitam tjednike i dnevne novine (nekada sam čitao l'Europeo, Der Spiegel, Times... ), već skoro dvije godine u kući ne držim televizor, internet imam na bonove (što ono bješe flat-rate?, A da, totalna ovisnost!), ali su zato tu ponovno radio i – KNJIGE! I to je to! Dakle, kako se netko od istinske elegancije duha, uopće može dovesti u poziciju da bude usisan u ventilator na kojega se istodobno svi mogući slojevi društva nabacuju drekom. E to, zamjeram onima do kojih sam ja držao. Jer, sasma je razumljivo da se na isti način pjene kumice s placa i: carinici bez svojih švercera, neostvareni izumitelji, ambiciozni seoski učitelji i frustrirane tete u vrtićima, pohlepni doktori i potplaćeni sveučilišni profesori... ali je neshvatlivo i istodobno odurno da se takvim stvarima bave „provjereni“ intelektualci, pisci, znanstvenici... tobože s jedne više razine (svijesti ili javne pozicije?). Onaj komu je polovica dnevne brige sumo hrvač Čobi san, nerast Šećerko, Herr Doktor (tu titulu u Austriji automatski dobije svaki diplomirani profesor književnosti, dakle bez ikakvih postdiplomskih studija) ili bivši ministar murije (Luis de Finne, alias I. Jarnjak. Uzgred, kakva frapantna fizička i profesionalna sličnost) nije ni zaslužio drugo do upravo takvu vladu. A ne, ne! Nećeš muku moju, 'bem ti krušac vruć! To be continued
Logovac: slavonski ples (iz Mađžarske) u kojem su tri partnera; muškarac i dvije žene (snaše, divojke)

A primarni vriskovi. U ovom tvom mađarskom plesu.