DayWalker

Evo nam i Božića, a i Nova kuka je iza ugla. Obično je to vrijeme kad se podvlači crta i ravnaju računi. Ova godina mi je bila jebena. Znal sam da ne bu dobro kad sam videl da većina praznika pada na vikende. Pa majku mu, kakva je to fora? Dakle, ove smo godine više radili, trajala je dan duže, sve u svemu – prkno. Počela je ko i svaka druga. Već godinama nemam opće taj filing Božića i Nove Godine. Najađe bi tih tjedan – dva prespaval Da me niko ne jebe, da mi niko ne prilazi lažno srdačan i pruža mi ruku kao da je sve u redu. Svi oni koji su mi dizali živac ceke godine, sad su najednom dobri sa mnom, smješe sa priglupim božićnim osmjehom. Jer ja sam valjda glup ko kurac, pa ne kužim da traže izlaz iz svojih sranja na taj, jedan dan u godini, slično ko kad vratiš knjige u knjižnicu na dan knjige, pa ne moraš platit zakasninu. Ne kuže da se ovaj tip zakasnine nemre platit šupljim pričama i sms čestitkom.

Ova me godina šamarala od siječnja, sad je malo popustila. valjda je i njoj dosta. Ove sam godine izgubio djevojku, saznao da je buraz bolestan, saznao da nisam onako čvrst kako sam se sam sebi predstavljao. I kad malo bolje razmislim, možda je 2004. imala pravo kad me nije štedila, jer bih se i dalje ponašao kao kreten, živio od danas do sutra, nemajući pojma kaj da radim sam sa sobom ostatak života. Stalno su mi na pameti bile promjene, i bio sam svjestan da za njih treba radit, samo mi se nije dalo. Onda sam, nakon sranja koja su mi se utrpala u mjesec dana, uzeo jedan duži odmor i mjesec dana posvetio sebi. Dugo razmišljal kaj da radim sam sa sobom. Do nekih zaključaka sam došel, do nekih dolazim svaki dan.

Ponekad se sjetim omraženog mi Coehla i njegove “Kad nešto zaista želiš, cijeli svijet će se urotiti da to i dobiješ”. Skužil sam kolko sam u stvari sretan. Ne zato kaj imam love, kaj vozim dobru pilu, karam manekenke. Nego zato kaj sam okružen nevjerojatnim ljudima, kaj imam obitelj koja je zakon, kaj imam frendove koji su doslovno nevjerojatni, kaj sam kroz posel, kroz Blog i Iskricu upoznal fantastične ljude koji su mi pomogli, ničim drugim nego što su bili tu kad mi je bilo teško. Stajali su kraj mene, čučali su u mom monitoru, slušali me kako se jadam, gledali me kako plačem, davali mi savjete i plaćali pive.

Preko takvih ljudi sam se izvukel iz sranja, preko takvih ljudi sam si ispunil san i došel na radio, preko takvih ljudi sam shvatil neke stvari. Takvim ljudima, u ovo blagdansko vrijeme sumanute utrke za poklonima i trošenja novaca koji nismo ni zaradili, ne mogu pokloniti puno. Ne mogu im pokloniti materijalno. Najbolje u svemu je to kaj znam da bi se i uvrijedili da pokušam tak nekaj. Zato svima vama, dragi moji Remižani, dragi moji blogeri, dragi moji Božićni vilenjaci iz udruge, dragi moji kolege, dragi dobri ljudi oko mene, za ovaj Božić poklanjam svoje srce, jedno veliko i iskreno hvala. A svima koji me čitaju poklanjam najpoznatiji uvodnik svih vremena za koji se nadam da ćete ga pročitati i vratiti se dobrom duhu Božića kakav je bio prije, kad se ljubav nije mjerila cijenom poklona.

Objavljeno u New York Sun-u, 1897.


Dear Editor-I am 8 years old. Some of my little friends say there is no Santa Claus. Papa says, If you see it in The Sun, it's so.» Please tell me the truth, is there a Santa Claus?
Virginia O'Hanlon


Virginia, your little friends are wrong. They have been affected by the scepticism of a sceptical age. They do not believe except they see. They think that nothing can be which is not comprehensible by their little minds. All minds, Virginia, whether they be men's or children's, are little. In this great universe of ours, man is a mere insect, an ant, in his intellect as compared with the boundless world about him, as measured by the intelligence capable of grasping the whole of truth and knowledge.

Yes, Virginia, there is a Santa Claus. He exists as certainly as love and generosity and devotion exist, and you know that they abound and give to your life its highest beauty and joy. Alas! how dreary would be the world if there were no Santa Claus! It would be as dreary as if there were no Virginias. There would be no childlike faith then, no poetry, no romance to make tolerable this existence. We should have no enjoyment, except in sense and sight. The external light with which childhood fills the world would be extinguished.
Not believe in Santa Claus! You might as well not believe in fairies. You might get your papa to have men to watch in all the chimneys on Christmas eve to catch Santa Claus, but even if you did not see Santa Claus coming down, what would that prove? Nobody sees Santa Claus, but that is no sign that there is no Santa Claus. The most real things in the world are those that neither children nor men can see. Did you ever see fairies dancing on the lawn? Of course not, but that's no proof that they are not there. Nobody can conceive or imagine all the wonders there are unseen and unseeable in the world.

You tear apart the baby's rattle and see what makes the noise inside, but there is a veil covering the unseen world which not the strongest man, nor even the united strength of all the strongest men that ever lived could tear apart. Only faith, poetry, love romance, can push aside that curtain and view and picture the supernal beauty and glory beyond. Is it all real? Ah, Virginia, in all this world there is nothing else real and abiding.

No Santa Claus! Thank God! he lives and lives forever. A thousand years from now, Virginia, nay 10 times 10,000 years from now, he will continue to make glad the heart of childhood.


Sretan Vam Božić, dobri moji.

kad day piše svi se negdje prepoznamo.:-)

Sretan Ti Božić :-)

ljub i grlj!