Sezona u paklu

Satan Panonski i njegove legije!

Prošlo je već podosta vremena (cijela jedna SMS generacija) od misterioznog odlaska najpoznatijeg podanika Kneza svijeta iz ovih krajeva. Bizarna smrt (službena verzija) kao da je bila logičan nastavak niza bizarnosti kojima je obilovao život Ivice Čuljka. O njemu i njegovu životu (ne toliko o djelu) pisao sam u knjizi Priče iz rukava kao i skromni In memoriam u ondašnjem ratnom biltenu 109. brigade. Bili smo vršnjaci i «školski» do polovice 2. razreda gimnazije, kada se on iz svoje cerićke preriferije odmetnuo u nešto bližu, gradsku i zabrijao na punk do jaja, a i šire, doslovce, kako uostalom i sam kazuje u svojim «oštrim» pjesmama i prozama ilistriranim još oštrijim potezima (njegove ilustracije kao da su rađene nožem i žiletom). Jedna od tih ranih bizarnosti bilo je njegovo poznavanje (kod prof. Salaja) svih glavnih gradova svih ondašnjih država svijeta i svih predsjednika tih država. Enciklopedija uzaludnog znanja, baza suvišnih podataka, što li. Ne znam kakvim je još «znanjima» i podacima baratao, no činjenica jest da sam ja za maturski rad iz prevođenja (engleski) imao nekakav članak iz NME upravo o punku. Koliko se sjećam, uskoro je Satanov imenjak (Johnny Rotten,), ujedno i alfa, ali ne i omega punk pokreta, na žalost ili na sreću, digao ruke od svega, shvativši na vrijeme tko se sve ukrcao u taj vlak bez voznog reda i konduktera, i zauvijek otišao. Na sreću, stvar su na najartificijelniji mogući način, uvjetno rečeno, spasili momci iz nezaboravnog i nenadmašnog Clasha, a svoj obol cijeloj stvari dao je nevjerojatni Neil Young spjevavši jedan od najljepših hommagea svih vremena (King is gone but he's not forgotten/ this is the story of Johnny Rotten...). Ono što je Ivica kasnije radio u glazbenom smislu, nije me zanimalo. Kako rekoh, već sam pisao o njegovim čudnovatim putovima satanskim koji su ga, između ostalog, jedne večeri odveli na koncert Meri Cetinić??????!!!!!! Još jednom - MERI CETINIĆ! Iz smrdljivih balegara drito u središte novosagrađenog provincijalnog šminkeraja, u hotel «Slavonija». I onda taj homocid! Da ponovim! Što je uopće tamo radio i što je tražio na takvom jednom mjestu i «eventu» rebel takvog formata i svjetonazora? Poslije će, do kraja života, nijekati bilo kakvu krivicu, urlajući na vlast, sustav i nepravdu sudnice. «Ratnička pjesma» na početku knjige Mentalni ranjenik i Tema SUDNICA na kraju iste svjedoče o tom na sav glas «vapijućeg u ludnici». Ne bih ja o tome, tek da se ovom prilikom prisjetim Nietzschea i njegova upozorenja svim potencijalnim ubojicama «da dobro razmisle prije samog čina neće li objekt svoga homocida ustvari ovjekovječiti...u sebi». Kažem, na te njegove autodestruktivne perfomancee nisam odlazio budući da sam se u to vrijeme i sam počeo motati oko književnosti, čitajući Kafku, Camusa, Sartrea, Bibliju, Engelsa...Sreli smo se samo jednom nakratko, 1985. ili 1986. na željezničkom kolodvoru. Rekao mi je da je čuo da i ja pišem «nekakve pjesmice». Zazvučalo mi je to onda nekako «von oben» (iako to u njegovu slučaju, barem fizički, nikako nije bilo moguće). Sjećam se da sam pomislio kako bi se o tome tko ustvari piše pjesmice, a tko ono drugo, tj. poeziju, moglo nadugo i naširoko, no odmah zatim mi je izrecitirao svog Beduina - «Svatko ima svoju kuću/Netko vilu, netko jahtu/a ja samo plahtu/ja sam beduin». Pri tom se uistinu zaogrnuo nekakvom bijelom tkaninom i otišao. Bio je to pravi mali perfomance za «kolegu» iz gimnazije. I to je sve što se tiče mog odnosa s njim.
Tek kasnije mi je u ruke došla knjiga Mentalni ranjenik čiji me sadržaj ponukao da svoju skicu za portret naslovim sa Stotine očajnih i nijedna ljubavna. Ono o čemu piše Ivica Čuljak prilično je skučen izbor tema iz neposrednog života budući da literarnih gotovo da i nema. Istodobno, ono što odmah pada u oči jest da snaga izraza bitno zaostaje za željom da se bude provokativan, destruktivan, šokantan, a cijena toga u, artističkom smislu, je prilično visoka. Stilski i izražajno većinom su to neuglađene, nervozne i «proste» pjesmice autora koji je iz Rimbaudova naredbe-manifesta – Rastrojstvo svih čula - izvukao maksimum tako da za umjetnost nije, čini se, ostalo ništa ili tek tu i tamo ponešto. Međutim, ilustracije, crteži u knjizi su priča za sebe. Riječ je o vrsnim minijaturama koje balansiraju između figurativnosti i simbolike i svakako bi još veću pozornost izazvale i izvan literarnog konteksta. Ovako, one su tek u službi teksta kojega prate, no istodobno daleko više od puke ilustracije, službene pratnje. Riječ je naime, bez obzira ne sve ono znano i neznano vezano uz ovu dokraja (ne)ostvarenu ličnost, o, kako rekoh, pravim malim, samostojnim remek djelima grafike. Mislim da ova strana Satana Panonskog zaslužuje adekvatnu revalorizaciju. U gradu inflacijskog slikarstva to ne bi trebalo predstavljati problem. Inače će se do besmisla protezati i nadograđivati mit o Satanu (neprijatelj) kao čovjeku koji se svojim likom i djelom obrušio na potrošene društvene vrijednosti i establishment, a ovaj ga za uzvrat maksimalno ignorirao. Stoga ne čudi što je i dan danas, skupa sa svojom maloljetnom legijom fanova kojima bi većini mogao biti sredovječni otac, ostao po strani, tek tu i tamo medijski okrznut (nasuprot «Šokici» koja je svoj posao obavila temeljito i do kraja), nezaboravljen, ali nepriznat.
A ta nekritička masa teenagera koja još uvijek razbija glavu (doslovce, flašama žuje i karlovcačkog; zar nisu čuli za Q-pack) pokušavajući dokučiti o čemu se radi jedina je realna slika onoga što je još ostalo od Satana i nekad uzavrelog, a zatim ocvalog i na koncu prerano uvenulog jorgovana. Doista što rade, što misle, što slušaju i što čitaju njihovi roditelji i profesori? Kako su prokleto u pravu bili Clash kad su pjevali «Ne zanima me što bogati rade, kuda idu i kakve razgovore vode»!
Bilo kako mu drago, još uvijek nismo ništa čuli o kakvom posmrtnom odlikovanju, niti za «diverzije» u domovinskom ratu, niti za subverzije u (sub)kulturi! Dotle, ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljulj, ma šta to značilo.

ovo je već bilo, on je tragičan lik, čemu ovo, klinci razbijaju boce iz puke dosade misleći da im netko drugi glavu nosi pa nije šteta, a kad im to dosadi razbijaju drugim klincima omjer 1:3, možda je i kečer to radio, ali mislim da je ipak znao da ju nosa sam pa je raspaljivao, po sebi

no, tekst je tekst, pozamašan pa stoga, respekt

i btw subkulture nema, nama u odnosu na što biti "sub"
ali kad se sve uzme u obzir sve je to vrlo daleko od današnjeg realiteta
pozadina clash-ljevičarenja je kod nas bila čist prepisivačina

Ne. to nisam ja! Da, to nisam ja!

hm, za uređivačku politiku ovog bloga
mislim da je tekst jednostavno predugačak
i da nema ključnih riječi, a ni kakve vodilice
trakice s kazalom
ne znam, ali predmnijevam da
imaš problem s uklapanjem

a predmnijevanje je majka zajeba ( ključna riječ)

Njegova braća...kad bi oni ovo čitali...došli bi me motornom pilom rezati.....lane moje!

bilo kako bilo, totalni das haos ili pravi džumbus
iz ovog se da iščitati pun muški spolni organ svega, a pošto ti nisi ti i pun muški spolni organ ničega ( key word)
no, sve su to razgovori ugodni naroda kurvinjskog ( ključna rič)
baciš kosku - ključna kost
i eto ti da na
možđani se upale
a borme i oči
upale

braća ko braća
ko se mača laća
napadnu ga braća

JB, znaš, čakipak, dobro je ovo
osvježenja su nekad u velikoj boci
uključujući i plin
kako bi rekao njegov zemljak
mataković

no, dosta trabunjanja
ajmo bulaznit
za promjenu

Mali Ivica!!! Račan!!!???

veliki jovica
malim slovom
napisan
eto ti sub-verzije
iz aviona se vidi
malog

ma, riječi su samo odorice za misli
prevelikog kroja
a ponekad i iz burde

zaključi s ključnom riječi
bogarati
brate đone

zakračunaj

...lakoj "lane" diridiridane....

teška sam pun muški spolni organ
teža od zemljine teže
kad me ukrkiš na leđa
može i dirli dirli dane

nego, oćemo da snimimo ton-film?

kujiš, koja dobra spika
fakat ono, urbana
mojne batje
tak sam nekak
ono kujiš
tak
pak
ne

Baš sam ti ja za te pizdarije!

Ono... fakat...bolje fukat u lakat nego jebat...fakat...kuiš...olfo...

za zdiparije smo miiiiiiiiiiiiiiiiiii
tirli dirli diiiiiiiiiiiiiiii


drpi, briš, zdrpi, smajl

ulovi me ako možeš, smajl

kujiš ono ovo olfo fakat nemreš tak
kak se zeme, nemreš da ga bešje
ono nemaš nikam anva

nego, đone, ajmo mi nešto opiturat

smajlova u nedogled

a tužnjikavčiće kroz dvogled, smajl

prefarbana si "ti" i bez chatanja na iskrici, svim mogućim farbama...a ako k tomu još imaš i kurac u ruci (što je bolje nego vrabac u guzici), ijuju!!!!

baš sam se lijepo prokomentarisala, tute kod tebe
komada dvajest
reci der mi barem hvala
smajl s namigivanjem
smajl s isplaženim jezikom
smajl širokokutni
samo smajl

bolje muški spolni organ na grani nego kompaktna ljudska stražnja izlučevina
u ruci

smajl s isplaženim klepetalom prema dolje

nego vrijeme je za tručanje
dosta bilo pametovanja

jel trenirka sintetička ili pamučna
jesu cipele dđombe ili špic-papak
jel srijeda ili petak
ujna ili tetak

u čemu si
na čemu si

smajl
smajl
smajl
grohotni smajl

tek rođena beba smajličičić

sita se napričah s tobom
od srca ti lahva
neđo

rispekt

Eto viš!

brate mili
ne daš mi do riječi
sljedeći put
ja pričam
tak, nek se zna

Kako malo treba da "dama" ostane sama...budući da nikada i nije bila dama...

"vataj se Johnnyjeva prijevoda "Ilijade", a ne Johnovih trabunjanja!

je, imaš praf
tako ti to obično bude
nema dama
srama
a bez srama
nije dama
nego
stara
krama

I još da me poljubiš...ravno u...usta! Šta si mislila, da ću cijeli život visit' na Johnnyju! Dakle...ravno u usta...željo moja pusta!

ilija se natrabunjao tamo, vidila ja

moreš i o lusteru

joj, dami se prstići umorili od tipkanja
đone, ne volim te više,
a ni manje

cmocks
kisisisisi

do sljedećeg puta
bit ću baba ljuta

Carpe diem means "idem u krpe"