NEKOĆ DANI...
Na ognjštu našem malom
ugašena vatra stoji,
stara ura na sred zida
prestala da sate broji.
Paučina i prašina,
požutjele stare slike,
u samoći sam samujem,
u tišini i bez vike.
Gdje su dani bosonogi
iz djetinjstva moga?
Kao da je jučer bilo,
jo se rado sjećam toga.
Otišli su svi najdraži,
jadi stisli kao brda,
da ih zovem - nebo gluho,
a na grobu zemlja tvrda.
19.02.2011. u 12:11 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara