BABY, COME BACK!

Ovih dana sam popila kavu s jednim uvaženim liričarem, pjesnikom od pera i zanata, čovjekom koji se bavi prijevodom i izdavanjem. Pa mi je taj i takav (reklo bi se znalac) pojasnio razliku između stvarnosti i fikcije. Naime, postoji bitna razlika između onih koji pišu o sebi i za sebe (svoju dušu) i onih drugih koji pišu za čitatelje (publiku). Dugo godina pisala sam za sebe i svoju dušu. I ovdje na blogu. Iako sam zadnje vrijeme primijetila razliku. Takvo pisanje sve se više miješalo sa onim drugim tj. pišući o sebi i za sebe željela sam poslati poruku i drugima. To sam naročito primjećivala time da sam počela podilaziti čitačima na način da sam ubacivala one riječi i izraze koje sam znala da čitači očekuju poput ponekog prostačenja, duhovitosti, zajebancije u namjeri da izazovem čuđenje etc. No unatoč svega još uvijek pišem za sebe i o sebi. Pa me tako ovih dana zanimaju oni drugi, koji ne pišu o sebi i za sebe već za druge. Reko bi moj sugovornik (koji je i sam taj) da su to profesionalni pisci koji pišu za raju. Za honorar. Za slavu. Za novac. Ponakad po narudžbi al najčešće po očekivanju. Njih, tih narodnih masa. Tako nastaje fikcija. No takvi se onda zovu pisci. I kad pogode žicu čitatelja (zadnje vrijeme to naročito uspijeva nogometaškim suprugama i sličnim divama od pera) zgrnu lovu. E sad, što od svega toga imaju ove naše blogerice koje pišu fikciju a ne fakciju kako veli Bright? Lovu nemaju, jer na blogu se ne plaća prema broju komentara. To nisu pisci u nekom književnom klubu, kružoku već ovdje na blogu. A tu se baš ne stiče ime i ono što ide uz to. Osobito kako dotična (tako ona kaže) ni sama ne drži do upoznavanja ovdje na iskrici tj. smatra da ono njoj niti ne treba niti da je to moguće. Jer iskrica je prilično proskribirani sajt (većini, čak nekima i ovdje). Dakle, postavlja se pitanje zakaj onda oni ipak pišu za čitatelje? Da li zbog hranjenja i bildanja ega? Da li zbog samozavaravanja i dobivanja na važnosti negdje jer su u real life nigdje? Da li zbog potrebe da im se aplaudira i odobrava? Puno je pitanja, ali ne kanim odgovoriti. Tek toliko poradi zagorena ručka. I btw zanimljivo kako an pasan izgovorena rečenica o zagorenu ručku ne djeluje kao fikcija? Uzima se kao stvarnost sa posebnom dozom zluradosti! Od istih tih koji pišu fikciju. Ta zar im je tako teško zamislivo zamisliti izmišljeno da je zagorio ručak nekom tko je pisao komentar na blogu?

dok sam pisao pisao sam što sam morao, dušu bih izbacio u jednome kratkome dahu oslobodio mjesto za drugi osječaj, a na iskrici pišem blogove tek toliko neka se osjetim živim, kao nije još sve u meni mrtvo, ima još neke preostale snage, nisu sve emocije na nju (ljubav) potrošene, ima još malo preostale mržnje prema nečemu (krščanski sam oprostio svima), valjda i sebi, a pred Bogom odgovarati će mo u onaj sudnji dan.

tako je starinoivano, pišemo sa dušom. kao i većina ovdje. bez obzira je li to dobro, loše, jauk, bauk, belj etc. bitno je da je vlastito, osobno o sebi za sebe. one druge kupujemo u knjižarama, uz večernji, jutarnji a neki bogme i na cedeju!

a btw večeras sam popila tri beileysa. i ne bi to bilo prvi put, ali dva sam popila vani a evo jedan sada doma. što bi ga značilo da mi se standard popravio? ili su se moji kriteriji pokvarili pa više držim do pića u društvu tuđem do li vlastitom?

meni je dobro i crno vino, trenutno neki Vranac rehovečkog vinogorja tamo negdje na Kosovu, večera je bila dobra pa je treba malo zalijati tek da se bolje vari i lakše spi!

pa ivane, kako nećem poći leći, poći ćemo spati! večeras bez misli i primisli na bilo što ili koga. ma kažem ja, tko ga j....

izazvala si me!

premda ti je staranaivan već odgovorio svojim blogom, evo i osobnog dodatka na tvoje sad konačno konkretno postavljeno pitanje:
- tvoj će ti prijatelj sigurno potvrditi da fikcija nikad nije samo to, već dobrim dijelom pomiješana s osobnim doživljajima i istinama autora, isto je i s blogovima, biramo što ćemo, ali pišemo kroz sebe i o sebi, ne može se to izbjeći, neki pišu izravnije, neki meandriraju kroz izmišljene situacije, to je pitanje preferenca, a ne vrijednosti, fikcija i fakcija su jednakovrijedne aktivnosti ovdje na blogu, stvar izbora
- taj se izbor ponekad mora i promijeniti kad se počnu odvijati situacije u kojima nije poželjno iznositi cijelu istinu o sebi, mnogima se to dogodilo, pa i meni - tvoj zaključak o mom životu, bez braka, bez djece i time bez esencijalnih saznanja o životu - u startu je pogrešan, jer su ti podaci fikcija, nisu točni, dakle, time i zaključak, sad to uzmi kao činjenicu, ali i ne moraš, stvar izbora
- ako prihvatimo podjelu tvog prijatelja na pisanje za dušu i pisanje za čitatelje, ovo drugo ovdje na blogu ima za mene tri vrlo važna razloga i smisla
1. svaki će ti pisac priznati da je vrijeme od pisanja do povratne informacije predugo, može se to i elaborirati, ali i ne mora, jer je jasno da je tuđe mišljenje o vlastitom tekstu izraženo u komentaru ili na pvt neprocijenjivo blago, posebno zato jer dolazi neusporedivo brže nego u stvarnom životu - to možda nije važno onima koji pišu za dušu, ali piscima za čitatelje jest, jer se svi razvijamo u izražavanju neprekidno i želimo čuti što misle o našim tekstovima - tekstovima, ne o nama kao osobama, i to je bitna razlika.
2. dakle, blogovi nekima služe kao skladište i dvorana za testiranje onoga što će kasnije preraditi, prilagoditi i objaviti na neki od mogućih načina, najčešće ukoričeno, dostupno u knjižarama ili knjižnicama, gdje će strpljivo čekati na čitatelja koji će, možda, jednom, negdje, izraziti svoje mišljenje o tome.
3. treći je meni najvažniji, mojih sedam godina ovdje, preko tisuću blogova, neki od njih ukoričeni u pet knjiga, šesta je upravo u prijelomu i još dvije u pripremi, dali su mi i novac i prepoznavanje, ali i meni dvije vrlo važne stavke u životu - prijatelje i ljubav. i zbog toga sam ostala, usprkos svemu.
i sad za kraj, moja je duša u svakom tekstu i u svakom komentaru ovdje, ponuđena i ogoljena svjesno i dobrovoljno, ali na moj način, uzmi ili ostavi, ponavljam, stvar izbora
ako to želiš zvati bildanjem i hranjenjem ega, isti je odgovor za obje vrste pisanja, sama ga biraš.
ako smatraš da je to samozavaravanje i dobivanje na važnosti, isto je, biraj.
ako i dalje misliš da je pisanje potreba za aplaudiranjem i odobravanjem, naravno da je, baš kao i komponiranje, koncertiranje, slikanje, gluma ... sve vrste umjetnosti - divan i neodoljiv spoj poriva za stvaranjem i potrebe za priznanjem - tu si potpuno u pravu i nema alternative, osim kad se piše u tajnu bilježnicu, sebi na komp ili po salvetama - a svaka javna objava je upravo to - javna i time prestaje biti isključivo za dušu i samo za autora i prelazi u onu drugu kategoriju, gdje ponovo sami biramo što ćemo misliti o tome.
eto, komentar, a stavit ću i kao blog, djeluje mi kao nešto što će možda i druge zanimati. mislim da je to dobar izbor.