BABY, COME BACK!

reći da ne mogu? Rijetko imam priliku otići na mjesta na kojima nisam bila, ili učinit nešto što već nisam. Sve češće (oće to nakon polovice stoljeća) mi se dešavaju ponavljanja. No, posrećilo mi se neko veče kada sam konačno bila u Zagrebu u nekom pubu u kojem nisam bila. I obično se radujem tome. Jer volim promjene i nove situacije, ponekad čak i samo radi njih. No kada ti netko (ni manje ni više već dva direktora muškarca) kažu (istina zamole) pola sata prije pogreba da održiš pozdravni govor kolegi a istovremeno ima još gotovo desetak muških, ostanem bez teksta. Iako su mi ga napisali. Unatoč toga što sam proglašena najboljom internom trenericom. Ali jedno je bildati ego i trenirati ljude kako da što bolje prodaju a drugo je održati muški govor u krematoriju kolegi s kojim sam bila prilično bliska. Istina, ponekad i na pas mater, al smo se uvažavali. I bilo bi logično da sam rekla: ne! I rekla sam. Al očito nisam bila uvjerljiva kak obično žene ne bivaju kada kažu ne. Muškarci kad kažu ne, to je dovoljno. Nema pitanja zbog čega, a kada da etc. Nama ženama uvijek nakon ne slijedi razlog. Koji mislimo da moramo reći. Kao da nam je u prirodi da se opravdavamo za to svoje jebeno ne. Ne mogu doći, jer moram oprati kosu…ne mogu učiniti jer imam obvezu na poslu…ne mogu etc. Koji k. se stalno opravdavamo kad nešto ne možemo. Zar nije dovoljno samo reći NE. I bilo je jadno gledati te muške koji su oličenje snage kako nitko od njih to ne može. Ali žena može. I ono što ne može. Rekla mi je kolegica da imam muda. Nekako mi je poznato zvučalo. A nije nimalo ženstveno biti žena s mudima. Ali što ću kad nema muških s njima. Sve si nešto mislim valjda sam ih dovoljno srela. Bilo bi vrijeme sretati one druge. I naučiti reći ne bez ostatka. I reći ne mogu. Znam, imam drugu polovicu stoljeća pa stignem još. A kako dan ne bi ostao na tome da samo ne mogu, još uvijek mogu. Sretati ljude….bivše ljubavi…ljubavnike…nije važno da li na pokretnim stepenicama mnogih šoping centara, na livadi šećući psa, naprosto na ulici. Ili krematoriju! I uvijek me primi neka sjeta i čežnja kad ih sretnem. S pitanjem i smješkom, što bi bilo da je bilo. Drugačije. Ali nije. Gotovo da se već sjećam i budućih…bivših!

i onda kada se sretnemo jedan dan ispred pa recimo Esplanade, u onom parku na klupici, jer morali smo malo odhnuti, pa oronulim slabašnim glasom zapitaš je li slobodno mjesto, a ja ti još staračkijim tonom promrmljam, je , još od trečega svjetskog oslobodilačkog rata, kako će mo onda biti sretni i bezbrižni i neće nas se ticati nikakvo posmrtno slove, nikojem kolegi ili palome borcu, a što sam zastranio, da ne kažem usro!

ma ne...kaj fali klupici i esplanadi! a što misiš oće li nam pemzija bit dosta za kafe tamo?

hoće ako ne budeš tražila neka ti kavalir plati.....

its a deal! ja platim sebi a ti sebi. istina, ti si u prednosti..meni je penzija još daleč. tko zna morti do tada postanemo...ujedinjeni arapski emirati? mislim, kak su krenuli ovi čokoladni sa sjevera afrike prodavat demokraciju, možda i mi konačno siđemo s drveta!

ali staranaivane ja mislila kak ćeš se ti zakačit za moje NE! ono znaš sudbinsko žensko NE a kad tamo opet ispalo DA!

dok ti dođeš do penzije moja neće biti dosta niti za kafe, ali nemaj straha, prodati ću sve što imam samo neka bude za kafe!

e viš sad mi je jasno zakaj si mi drag? i ja bih sve dala (jer nemam kaj prodati) za kafe! to mi je posljednji bastion...ak mi to otmu preselit ću se u brazil...a može i copacabana!

ali sad mi je nešto palo na pamet. ovo nije blog s predumišljajem...ali ipak....mislim, ja ne mogu reći da ne mogu. ali, kaj je s muškima? je li oni mogu reći da ne mogu?

pa u toj famoznoj kavi je sve, svijetla budućnost i nada, još od poraza turaka pod Bečom 1863 g. kada su ostavili velike zalihe kave a tadašnji papa je odobrio konzumaciju jer je i sam volio kavu.

muški ne moraju reči kad ne mogu, to se odmah vidi, jebga, niti lagati ne možemo!

a štaš ivane, eto opet nas okupirali turci. čujem ovih dana da su na svim programima teveja! ali ovaj put mi se čini da bi onur mogao ostaviti još ponešto a ne samo kahvu?

biće da ste stoga tako odrješiti s tim NE! mislim kad je DA sve se zna i vidi. a i kod NE sve se zna. sad mi je jasnije zakaj je adeze uzeo tu kraticu?

srećom ne gledam TV već par godina tako da nisam upućen u tu devetnaestu ofanzivu...

pa niti ja, ali uredno hodam poslovno po šoping centrima a tamo ti je vrelo informacija. sjedneš tako, izuješ cipele da malo proluftaš noge i odmoriš žuljeve (a može i šuljeve) i saznaš sve tomove i nastavke. čak u trećem koljenu!

a zašto bi uopće rekla- 'ne mogu'??
(jer... najčešće- možeš. nesvjesno registriranje laži, tjera na opravdavanje i obrazlaganje... bla bla)

ne želim.
(savršeno. i, najbliže istini...)

ne, ne želim.
('savršeno', sa tendencijom ratobornosti za one, najupornije...)

Nemaš se što ispričavati i nemoj govoriti "ne mogu" nego "neću".
I ne zavaravaj se, žene po definiciji imaju muda. Ženstvenost nema veze sa time.