Ručkić krčkić

Veli mi nedavno jedan znanac "Zvučiš kao razočarana žena"; onak, pomalo slavodobitno, pomalo ogorčeno, ali uz puno optuživanja.

Trgnula sam se. Ne, ne želim biti razočarana žena! Samo razočarana kako-tako, ali razočarana žena... Cccc. Takva tvrdnja implicira stravične propuste s moje strane, uzrokovane previdom, omaškom ili namjernom zlobom, svejedno je, evolucijski nepoćudnu rigidnost koja opravdano rezultira neizbježnom i pravednom kaznom osamljeništva u razočaranju: uskratila sam muškarcima dar svoje ljubavi; dopustila sam si želje koje oni ne mogu, ne znaju, ne žele i, na koncu konca, ne moraju ispunjavati.

Sasvim refleksno, počela sam se ispričavati, polaskana što mi sugovornik s jedne strane ukazuje da sam imala (možda još uvijek imam?) izbor i moć promijeniti to žalosno stanje, a s druge da sam očito bedastija nego što volim o sebi misliti, a ja nikako ne bih voljela da mi se ta razina gluposti pripiše kao trajno obilježje.

Tako da sam se uhvatila za onu implicitnu mogućnost previda i počela nabrajati loše kondicioniranje u familiji, djed ovakav, otac onakav, ujak još gori, susjedi jezivi... I shvatila, muškarci me dobar dio života uopće nisu razočaravali: bili su točno onakvi kakve sam očekivala: sebični, neodgovorni, neobuzdani, nasilni ili ljigave ulizice kad bi htjeli nešto što ranije spomenutim nastupom ne bi uspijevali dobiti. Za razliku od svojih vršnjakinja, nisam se ni najmanje čudila kukavičkom bijegu koji bi uslijedio nakon verbalnog ili tjelesnog napuhavanja, gruboj zahtjevnosti nakon udvoritog nošenja težih tereta, ili sebičnoj posesivnosti nakon velikodušnog dijeljenja domaće zadaće, knjige ili sendviča.

Ipak, bit će da se već ondje prikrio taj moj fatalni propust, jer moje su se vršnjakinje uporno uspijevale razveseliti pozitivnom dijelu nabrojanih jednadžbi, dok bi mene negativni svaki put odbio. Uostalom, ja čak ni to pozitivno nisam trebala, sasvim lijepo sam se snalazila i sama, i to sa 100%-tnom pouzdanošću, tako da mi nije bilo teško reći "Ne, hvala", kao što bih lijepo rekla svakome tko mi nudi nešto što ne trebam i ne želim, a mogao bi kasnije naplatiti iako nisam ni trebala ni željela, ali sam prihvatila, eto, iz pristojnosti.

A onda sam osjetila navalu gnjeva: jerbo, zašto ja ne smijem željeti ono što želim, a ne željeti ono što mi se ne sviđa? Otkud sad to? Nakon svih onih divnih bajki u kojima prinčevi znaju što rade pa učinkovito razbuđuju princeze iz letargije malodušja, životnih neprilika i hibernacije samotnjaštva, nakon silnih romana u kojima se muškarci zaljubljuju, vole, humaniziraju patnjom i zaista žele usrećiti ženu na način koji joj najbolje odgovara, a ne po nekom svojem fiksnom programu, reduciranom (kasnije sam uvidjela) na penetraciju glavićem (a ne glavom) i orgazmički uzdah? Razbjesnila sam se i zbog toga jer je moje sasvim uljudno i nimalo agresivno odbijanje nailazilo ne samo na čuđenje, nego i zamjeranje i osudu; popizdila sam što mi se osporavalo pravo na želje, puke želje, koliko god nerealne, ali moje, moje najintimnije pravo i osnovni preduvjet da zadovoljim sebe, da živim u skladu sa svojom osobnošću, a ne da budem osoba za druge, a neosoba u vlastitom životu.

Što me pak natjeralo da preispitam evolucijsku oportunost svojih želja i zaključim, hm, jebiga, što bi bilo s onom Trnoružicom da nije žmirila i da nije bilo poljupca…? Pa sam zažmirila i dala se ljubiti. Još uvijek se ljubim zatvorenih očiju; vele da je to znak velike senzualnosti. Je, to mi ide, senzualnost… Ali, priznajem, čim otvorim oči, više nije tak dobro. Zato muškarce uključujem u svoj život u onim djelatnostima u kojima im se doista mogu razveseliti, u onim dijelovima koje uistinu obogaćuju.
A to pak u njima izaziva bijes. Jerbo, parcijala je njihova prćija, a ne ženska: oni smiju, mogu i trebaju živjeti naširoko i nadaleko izvan svojih odnosa sa ženama (u množini!), ali niti jedna od njih ne smije, ne može i ne treba otvarati samo prozorčić u svojem životu, osim na samom početku, tijekom udvaranja, i to zato da bi uvidjela koliko je on spretan pa mu se divila.

A divljenje nije ljubav. Umorim se, čovječe, od divljenja. Postanem nestrpljiva kad mi trapavo prtlja po životnim pitanjima koje trablšutam u sekundama, a kad zaserem, bar se ne moram demfati da ne velim "Sranje!". Znam da su muškarci osjetljivi na takve primjedbe; znam da zbog njih istinski pate. Znam i to da me ne žele razočarati i da im je moja sreća uistinu važna. Samo kad bi bila po njihovome…

Razočarala sam samu sebe na kraju razgovora s početka ove priče: trtljavo sam se ispričavala i uljudno argumentirala svoje frustracije. Zapravo, tvrdila sam da NISAM razočarana, a onda me razočaralo baš to što nisam, jer više bih voljela da jesam; više bih voljela da me muškarci nisu tako često uvjerili da su moja očekivanja potpuno ispravna, a želje daleko od stvarnosti.
Razočaralo me i to što mi se čini da nemam izbora; ne znam što bih mijenjala; ne znam kako popraviti. I zato sam, kad sam slučajno upala u onu 4000 ljudi dugu kolonu prosvjednika, s guštom izvikivala "Ho-će-mo pro-mje-ne, ho-će-mo pro-mje-ne!!!", besciljno i bez grizodušja, jer mi je dosta šutnje, dosta čeprkanja po vlastitim iznutricama, i jer znam da ne mogu baš za sve u životu biti jedino ja sama kriva.

Ho-će-mo prći-ju!;)

Nego, misliš li da je žensko i muško razočaranje različito?

Ne-će-mo pr-če-nje u gla-vu!!!

Jesu.

npr, znam da sam neke muškarce gadno razočarala.

I nije mi bed.

I? Kak su reagirali?

Vjerovala ili ne...različito.

Pa... ne vjerujem. Ja sam uspjela uočiti samo agresiju: otvorenu ili pasivnu. Oni ne znaju biti tužni.

Zadnji put sam ja bila ljuta.Preventivno, čini mi se...Očekujući bijes druge strane.Izostao.Bio je samo tužan.Što me totalno stiltalo.

U tom trenu sam ja bila muškarac.

Konfuzniju situaciju nisam doživjela.Nadam se da ni neću.

Hm. Muškarci mi često povjeravaju svoju tugu. A u njoj uvijek ima puno agresije prema nekoj (drugoj) ženi.

Nikad nisam dokučila da li je smišljeno reagirao drugačije ili mu je jednostavno dopizdilo furati po istim obrascima.Mislim da mu je dopizdilo.Vjerujem da se to dogodi i ženama...tad nastaje kaos:)

Pa, ako je uspio iskoračiti, ja bih koraknula prema njemu. Evo, zbilja bih - takav iskorak zaista zaslužuje divljenje. Bar to!

Kasnije se oporavio;)No, agresija je bila u paketu na koji nisam navikla, pa mi nije previše smetala.

Mislim da sam propustila priliku za dobar iskorak.Jbg.

Je, ali onda bi ti rekli da si peder ;-))

Maloprije mi stigla ovakva poruka: "Kad muškarac postaje mudar? Kad na muda objesi slovo 'R'."

Mislim da su želje uvijek "krive".I blagost koju spremno udijelimo sebi a kao strašnu žrtvu doživljavamo kad mrve dajemo nekome.Razumljivo je...otimamo sebi od usta:)

Hahahaha!

Već vas vidim kako goli rješavate rebuse.

Uopće me nije razočarao ;-))

Nego...zato sam ti ja odlučila reagirati neuobičajeno sljedeći put kad me netko razočara.Šakom u nos, npr.

Cviljenje, predbacivanje, plakanje, argumentiranje...to je sve isfurano i očekivano.

Najgore je kad više uopće nemaš želja... Kad izgubiš apetit. Kad ode ona lust for life. To je odvratno. A to stalno gledam. Zato se treba derati "Ho-će-mo pro-mje-ne!!!" Čak i kad ne znamo kakve.

Ideja nije loša.Mene plaši množina..Jer, puno puta se pokazalo da ono što je NJIMA dobro meni nije.

Ne, meni se sviđa baš ta množina - svi ih trebamo! Evo, danas ne idem na prosvjede, ali sam zadužila frenda da viče "I Vega vam jebe mater!"

Nezadovoljnih će uvijek biti više.kao i žena koje tvrde da su svi muškarci isti..muškaraca koji misle da su sve žene kurve..Ne želim u masu.

:) Sretno.Toplo se obuci;)

Da nisam bolesna išla bih u Samobor s transparentom "Moj klan je jači od vašeg!":))))

Ne, nisi me skužila, i to skroz-naskroz... Prvo, NE idem danas, ali sam delegirala muškarcu da prenese moju poruku; a drugo, NIJE sve individualni problem i individua se ne treba osjećati loše zato jer ga ne može riješiti. Masovke su ponekad genijalne. I neizbježne. I dobre.

Ekipa se sinoć uzmuvala kad sam izrazila želju da im se pridružim.

Masovke je teško kontrolirati.Često su krvave...kajaznam...ne volim ih i kvit.

A jel? Bit će da svi idu maskirani u Škote, u odgovarajućem tartanu ;-))

Možda negdje gdje je ekipa manje žedna krvi..

Za individualizam je potrebno jako puno samoljublja... a ono ponekad jednostavno poništi samopoštovanje.

Naravno, samo CC je bila umjereno domaćinski raspoložena.Ostali kidnuli.

Ovo su mirni prosvjedi. Ljudi jednostavno traže izraz kojim će artikulirati a) nezadovoljstvo, a zatim b) želje. E, kod želja valja biti na oprezu; ali nezadovoljstvu se mirne duše možemo pridružiti.

Ja sam ti protivnik masovki postala kad sam osvijestila da čovjek može umrijeti kad samo malo udari glavom o beton.

Trenutno ne postoji opcija koja može osigurati boljitak.

Hehe, CC je uvijek dama. Bit će da loše kuha! ;-))

Ja sam nekoliko puta prosvjedovala: protiv JNA, protiv ukidanja Stojedinice, i sad slučajno... Uvijek mi se svidjelo. I uvijek je bilo manje nasilno nego što izgleda na telki. Pitam se, pitam, zašto? ;-))

Recimo...da slože program dobrotvornog rada..kajaznam...jednom tjedno?Svatko od nas da jedan dan u tjednu radi džabe nešto što zna a za opće dobro.Koliko bi nas pristalo?

Nitko. Izgubili smo vjeru u svoju moć da činimo dobro. Zato nam zloća pruža toliko užitka.

Ili da preusmjerimo mali postotak plaće kako bi je primili oni kojima mjesecima nije stigla?

A tu je i hijerarhija, pa kompetitivnost: tko je najbolji dobrotvor? Tko je šef? Ufffff... Ne znam, ja nekako najviše vjerujem u impulzivno dobro, onak, ugledaš priliku i iskoristiš je i prestaneš mozgati o tome.

Kajaznam...da zasučemo rukave, zaustavimo uvoz onoga što možemo prizvesti sami i neko vrijeme to plaćamo skuplje (ako je potrebno)kako bismo potpomogli domaću proizvodnju?

kuc kuc...dobar dan
a ne misliš možda da je taj neko ipak vidio pravo stanje?

Počela sam kupovati hrvatska sredstva za čišćenje, slatkiše...Jednako su dobri kad se malo navikneš;)

Gle, opet se vraćamo na ono što si sama ranije rekla, na otkidanje od usta: odreći se možeš tek onda kad se osjećaš namirenom. I nije bitno objektivno stanje, nego taj osjećaj da si možeš priuštiti neko odricanje. I zato su, paradoksalno, ipak najveći dobrotvori upravo oni najbogatiji, tj. oni koji su najviše oduzeli drugima.

Haha, evo nam i jedne maškare! :-))))))))))))))))))))))

Donice, vjerujem da si ti svaki put vidjela pravo stanje i svejedno ga se držala kao da je zadnji na svijetu:)Prema tome...to nemre bit' argument.

E.. i protiv toga se bunimo:)Npr, spomene se plaćanje vrtića pema platežnoj moći roditelja...ajme...svi popizde.Sad je u Zagrebu stravično jeftin..400 kuna po djetetu.

kaj nema slatkiša?

jaslice su 200..mislim.

Kad uzmemo u obzir Millerovu tezu da je ljudski mozak hipertrofirao zbogradi snubljenja na jebačinu te da bi ljudi bili podjednako uspješni u preživljavanju i s mozgom mačke, a istovremeno daleko manje frustrirani, sasvim je logičan - pače dobrodošao! - proces devolucije, koji mnogi Iskričari i Iskričarke, među kojima madonna ima istaknuto mjesto, vrlo zorno predočavaju digitalnoj javnosti :-))

Može Kraš mliječna čokolada?

Ode Dona braniti pravo na dlakavo međunožje...

Ostade čokolada...Vegs, oš malo?

Ma, treba joj malo da skuži kaj sam to napisala... Dobro smo i prošle, zamisli da je bambolinka počela guglati!

:)

Može za kasnije? Naime, sad tek idem ručati. Danas sam na 33 okretaja :-((

samo da napomenem...potreba za objašnjavanjem, pa opravdavanjem, pa onda ljutnja ...i dodatno objašnjenje da zašto je ipak sve frustrirajuće.. upravo ukazuje na određenu agresiju..a onda na ispravnost i osnovanost postavljenog zapažanja..

Nju zelo sinoć kad sam se prijavila:)

Gibam sad na papicu, pozdrav i hvala za čoksu! :-))))

Dona želi reći da je sramota biti razočaran?

Donice...sramotnije se ponašam ja, npr.Jebeno nemrem podnijeti razočaranje.U stanju sam zatvarati oči, stavljati naočale, gaziti preventivno, lagati i petljati...samo da me ne zvekne:)

Sve kako bih rekla da sam za sve kriva (ili zaslužna) sama.Nemrem se sjetiti da sam ikad imala osjećaj da me netko gadno zajebao ili divno nagradio a da mu na ovaj ili onaj način to nisam dozvolila.

ne nije problem u razočarenju...svi ga imamo..stvar je u gorčini uz to razočarenje..koja onda počinje dobivati dimenzije da gorčina dalje upravlja nama..našim stavovima..itd

A s druge strane...tvrdim da vjerujem u slučajnosti:) Biće zato ne izlazim iz kuće ako baš ne moram.

Možeš li u ustima imati sladak okus kad te netko razočara?

Stalno izvlačite parolu za parolom i mašete njima bez razmišljanja...mišavam.

Kasnije se durite kad vam netko kaže da je bedasto to što govorite.

Stigli mi klinci:) Idem učiti.Baj!

Hihihi vega pati od kompleksa gluposti, tko bi reka, tko li bi se nada. Na meni ga nećeš izliječiti, glupačo:))))