Restart - Legende iskrice

Na brežuljku pored kojeg vodi mali blatnjavi puteljak nalazi se moje mjesto iskupljenja i oduševljenja . Nije to nikakva kraljevska ,zlatom urešena odaja već jedna obična ,mirna i blaga šuma .
Stoji uspravna već godinama ,kao da je oduvijek tu i da tu i pripada .
Visoka stabla bukve ,hrasta i tek ponegdje pokoje drugačije drvo kojemu ne znam ni ime . Jaka i čvrsta debla nadvijaju krošnje koje se ponegdje isprepliću a ponegdje ostavljaju otvore kroz koje zablista sunce. Nikad nisu bile preguste da sunce ne bi znalo ispružiti svoje krake a nikad prijeretke da bi se probila vrućina i žega .
Između stabala udaljenih nekoliko većih koraka prositre se tamnozelena mahovina koja bi za kišna vremena poprimala svijetlije nijanse i bivala meka poput jastuka. Čak i lišće koje bi za jeseni bilo odbacivano nije se slagalo po tlu već je vjetrom bilo gomilano u pojedine udubine ili nanjeto u hrpe na otpalim granama.
Novih stabala i mladica je bilo dovoljno da se šuma obnavlja kada bi netko stablo klonulo . Jedan savršen red u kojem je predvidljivo umiranje i novo rađanje . Bez gužve u obliku šikara koje bi narušavale ljepotu i dobroćudnost te unosile nemir u moj doživljaj. Taj doživljaj je teško opisati . Kao da , ni iz čega , se budi ono što nam svijet oko nas uporno zatomljuje. Prirođenu pripadnost prirodi , sklad i radost života .
Misli uvijek odlutaju u snove o dobrim vremenima pred nama . Sijećanje lista albume najdražih ljudi i događaja koje smo ugradili u svoj život. Nejasne slike ponekad se razbistre da budu lijepe. Svaka dobije okvir od ulaštenog plemenitog drva i raduje nas iako ni sami ne znamo što je na njoj. Vjerujemo da je pred nama otisak onih želja koje su nam važne i bitne .
Šetnjom tim šumskim proplankom , birajući neki od triju krivudavih puteljaka rijetko zagazim na tle koje ponegdje zna očarati niknutim ciklama i šarenim gljivama.
U mislima stvaram pjesmu čiji stihovi obično su prepuni ugodnog pretjerivanja , kičenja i urešavanja svojeg života.
Ponekad , dok prekoračujem poneko srušeno stablo znam sjesti na njega i duboko udahnuti , na tren zastati , kao da očekujem da će se ovo uspraviti. Nastavljam dalje i ne osvrćući se više nanj i tragičnu mu sudbinu budem zadovoljan onim kako se sad osjećam i onim što jesam...
Negdje duboko u šumi postoji izvor studene vode . Kroz stijenje u utrobi zemlje se probija da bi na vrhu kroz nevidljive otvore na tlu izvirala . Uporno i tiho stvarala malu lokvu . Oko mokrog tla zgusnule bi se paprati i trave , poneki šumski cvijet i mlado granje koje se nada da će jednog dana izrasti u mamuta ove šume.
Jednom sam prolazio puteljkom koji vodi u taj udaljeni dio koji mi se čini nekako gust i slabo prohodan . Naizgled nepristupačan i pomalo opasan predio bio je tek strmiji brijeg na kojem su stabla bila nešto niža ali i bliža jedno drugome . Kao da je na svakom metru bilo postavljeno jedno stablo i kao da svako od njih čuva svoj prostor i bori se protiv onog njemu susjednog.
Tada sam otkrio i razloge toj neočikavnoj zbijenosti stabala . Gore više prema vrhu nalazio se onaj šumski izvor koji je natopio tlo vlagom.
Bio je to onaj izvor o kome sam samo naslućivo dok sam hodao onim skroz lijevim puteljkom koji me je odveo do potočića koji je vijugao u dnu brda. Taj potok je bio tek širine jednog koraka i kao da je klizio niz udubinu koju si je vremenom stvorio . Ukolo njega je bujala vegetacija i zračio je život . Bez reda i pravila niknute trave oštrih listova pomiješane sa debljim , velikim i punim listovima , paprati , niski grmovi s crvenim bobicama i navješanim plodovima koji su naslagani u grozdove .. Bistra i pitka voda budila je život najprije u neposrednom doticaju a živo tlo ga je upijalo unaokolo...
Već je podne odavno prošlo , prije da uskoro treba očekivati sumrak a što je znak da sam se zadržao predugo kao i obično . Vraćajući se onim najomiljenijim puteljkom koji je vodio ravno do proplanka na kojem bih ponekad sjeo i za topla vremena legao na meki sag od mahovine. , svakih desetak metara ispod krošanja kao da se stvarla mala osvjetljena dvorana. Prorijeđena stabla tvorila su zasebne odaje u tom živom dvorcu mojih maštanja. Jednom ću se u svakoj od njih zadržati dulje i odrediti joj namjenu . No , nijednu od njih neću mijenjati ili ukrašavati jer je svaka lijepa i ljepša nego što bi trebala biti .
Taj puteljak me je vratio na ono malo razmeđe triju puteva što se nalazilo na mjestu gdje su se brežuljci počeli uzdizati . Skrenuo sam desno i prohodao stotinjak metara do mjesta gdje se taj puteljak spuštao do kotline u koju je dovijugao onaj moj bistri potočić.
Prije nego je put postajao strmiji iz daljine se približavala sjenka nekog nepoznatog šetaća . Kako se približavo i kako mu je silueta bivala sve izražajnija prestala su moja nagađanja o njemu . U prvi mah sam pomislio da je netko tko tek ubire šumske plodove , možda netko tko je išao odmjeriti nekoliko stabala koje će porušiti , da bih svatio da taj netko je tražio svoj mir poput mene a usput pronašao nekoliko mirisnih cvjetova ciklama i ubrao stručak noseći ga uz sebe.
To mi je postalo jasno kad je nepoznati lik , lagana i meka koraka , došao svega par koraka do mene . Bila je to žena vitka ali skladna stasa , niti previsoka niti preniska , nježnih ali izraženih kontura i duge kose koja joj je nehajno padala niz ramena .Uvojci tamne i valovite kose nisu sakrili blagost njenih tamnih očiju koje je uprla u mene . Pomalo molečljiv pogled , koji je ličio na tugu , nije umanjio blistavost osmijeha koji mi je ponudila. Izmamivši blagonaklonost uzvratio sam joj osmijehom koji se stvorio bez neke posebne namjere . Neočekivanost susreta nije naštetila mojem miru i slikama koje sam nosio u sebi i kao da sam želio čitav ovaj dan i svu puninu zadovoljstva prenjeti na nju . Zagledavši se u njezine usne tek sam je uspio pozdraviti ponajviše smijehom sa ruba usana i jedva čujnim „Dobar dan“... Uzvratila mi je još većim osmijehom i iznenadivši mi uzvratila „Dobar dan . Nadam se da je i tebi bio ugodan“ ... Boja njezina glasa , predan pogled i ljepota koja da je iz nje buknula dali su mi snage da joj uzvratim - „Jedan od boljih ... Posebno stvoren da sretnete nekog koga kao da ste oduvijek i očekivali“ .. Još jednom me pogledavši i nasmiješeći se dodala je - „često sam ovdje i zasigurno ćemo se još sresti “... Primijetio sam sjaj u njezinim očima no nisam ga znao objasniti . „ Hoćemo , sigurno hoćemo jer ovakvo mjesto ne može se napustiti nikada“ – uz strah i nesigurnost sam završio razgovor.
Pričekao sam trenutak da budem siguran da je otišla .Pričinilo mi se da je zastajkivala i poželjala reći još nešto .
No i ja sam nastavio dalje potiskujući dojmove koji si bili jaki i neobični . Dok sam prilazio samoj dolini i približavao se potoku čiji sam izvor danas vidio , bistrio sam sliku o slučajnom susretu . Mir i plahost ispunjene duše prožimao je slatki nemir i titrajuća slika nepoznate žene . Sve jasnije je bilo da je njezina izuzetno lijepa vanjština tek manji dio ugode koju je stvorila u trenu.
Šteta što je vrijem tako brzo prošlo i što je dan već se bližio svom zalasku pa sam morao ubrzati korak puteljkom koji je pratio potoćić . Nije prošlo ni nekoliko minuta užurbana hoda kad je ispred mene nebo bilo uočljivije . Poput velike plave rupe zjapilo je prazno i jednolično. Osvrćući se na sliku ispred sebe primjećivao sam da su stabla bila rijeđa a u daljini i drugačija od onih kooje sam čitavo popodne susretao . Nakon nekih pedesetak metara ugledao sam stabala povijenih vrba koje su okruživale jezero . Poneka topola i javor izdizali su se poput stupova , bacavši sjene nad mirnom površinom .
Samo jezero nije bilo preveliko i odmah sam pomislio da je nastalo iz vode mog potočića . Bilo je zelenkasto-plave boje i djelovalo je čisto . Skrenuo sam uskom stazom kako bih prišao bliže . Prošavši visoke trave , šaš i trsku koja je bila gusta ugledao sam nevjerojatan prizor mirne vode i nekoliko patki koje su jedan za drugom plivale prema obali . Svakim pokretom svojih nožica stvarale su krugove koji su mreškali vodu .
Uživajući u pogledu prišao sam do same vode , nagnuo se i imao potrebu uroniti ruke u nju . Bila je ugodna , tek pomalo hladna i da se nije bližio kraj dana odlučio bih se na kupanje . Ovako mi je preostalo samo još jednom pogledati svuda unaokolo i još jednom osjetiti svu moć prirode nadamnom .
Kao da mi se duša ponovo punila i bujala dok sam gledao u ravnu liniju vode i zelenila iznad nje .Kao nad punom čašom rasli su grmovi šipka prepunog plodova , stabljike vodene trske , šaša i visoke trave iznad kojeg su visile grane vrba koje su se nadvile nad ravnom obalom. Vrbove grane su padale do same površine jezera iako su sama stabla bila srednje visine . Svako stablo izgledalo je poput slapa što uranja u jezero .
Toplina osjećaja koji su me prožimala , nirvana koju sam dosegao iznenada je bila rasparana mislima koje su me vratile nepoznatoj ženi . Dok sam ulijevao vodu u dlanove počeo sam se prisjećati pogleda koji mi je uputila . Poželio sam da bude uz mene sad . Da je primim za ruku i predam joj svoje oduševljenje ovim mjestom . Trebao sam nekog kome bih mogao dati sve svoje skrivene emocije koje sam upoznavao u ovakvim šetnjama prirodom .
Kao da sam vjerovao da će doći i prihvatiti me kao nekog u koga potpuno vjeruje i koga je našla nakon dugog traženja . Kao da će se stisnuti uz mene , nasloniti glavu na moje rame i biti onaj dio života koji je nedostajao....
Mislima sam vezao čvor dvaju otrgnutih komada i stvarao čvrstu nit koja povezuje život i smisao života...
Vrativši vodu iz dlanova u jezero , sjetno sam otišao vjerujući da ću jednog dana dijeliti svoje snove ...
autor:LoveAgent:
22.12.2004. 22:34:29
Komentari:
LoveAgent:
b..moon ,ti si bila jedini razlog što nije prije osvanula tu gdje je sad :-)))) ...čuvao sam je kao dio intime...
23.12.2004. 11:50:53
prilagodjen:
dijelish... :)
23.12.2004. 10:49:08
blackmoon:
predivno opisano..a i na nešto me podsjeti :)
22.12.2004. 23:28:21