Ručkić krčkić

Otkad su mi zabranili sol, bar u onim količinama koje volim i na koje sam navikla, neprestano sam u potrazi za namirnicama koje su ukusne - i zasitne! - same po sebi, bez začina. Hm. Manje ih je nego što sam mislila: sočna rajčica (prava rijetkost na našim tržnicama), slatka mlada mrkva, ljutkasta domaća rotkvica (praktički iskorijenjena), kruške... jedva čekam smokve, marelice, trešnje i lubenice, ali frigaj ga, koliko bih ih trebala smazati da osjetim onu blaženu sitost?

Čitah da od gladovanja tijelo počinje lučiti endorfine pa te primi lagana euforija pomiješana s depresivnom lucidnošću (eto, ni to ne ide bez miješanja!); i tako mi sine da su i ljudi poput hrane: rijetki su oni koje voliš same po sebi, bez dodataka. I premda nitko pri zdravoj pameti, osim ako je krava, ne bi lizao samu sol, bez nje gotovo ništa - i nitko - ne valja. Većini fali ta sol, neka živost, životnost, punina okusa, bljutavi su poput neslane kuhane ribe, suhi poput neslane kuhane govedine, prazni poput nezačinjene zelene salate...

Ipak, ljudi su snalažljiva bića: ako nemaš ili ne smiješ koristiti jedno, dodaš nešto drugo: maslinovo ulje i češnjak mogu spasiti praktički svako jelo, a zdravi su. Kuhana riba s limunom je sasvim podnošljiva, a ako u vodu dodaš čak i neprivlačan, staklenički grincajg, dobiješ pristojnu juhu. Sjeckani peršun oporavlja većinu šalši ili umaka za praznjikave salate...

I tak sam vam ja skužila dinamiku našeg bloga: to miješanje gorkog i sladunjavog, ljutog s bezukusnim, praznog s kiselim, i tu neprestanu žudnju neukusnih za onima koji u sebi imaju bar zrnce soli. Neki su blogovi prepuni Vegete, jer bi bez nje zbilja bili neprobavljivi, drugi se prave da su voćna salata, a zapravo su neka smežurana voćka/povrćka bez trunčice soka garnirana dvorskim damama i ludama koji viču "Ah, kako smo zanosni! Ah, kako smo fini! Zar vam ne cure slinci?", jer ih inače ni pas s maslom ne bi ni onjušio, drugi su kiseli krastavci debelo preliveni light jogurtom i prestarjelim češnjakom, a ima i nezrelih gomolja koji se gordo prijete "Kad narastem, bit ću afrodizijak!", u nadi da će ih netko pođubriti i dati im šansu, iako im je sudba kleta da u najboljem slučaju završe u puno vrelog ulja i opet ne valjaju bez soli, a u najgorem da proklijaju od muke i istrunu u sjeni. Ima tu i ljutih papričica koje se rado ubace u svako varivo, od straha da će ishlapjeti, a ima i češnjaka, peršina i maslinovog ulja koji u dobroj kombinaciji mogu biti zbilja ukusni.

Rijetke su sočne voćke, koje te ispune milinom kad ih pročitaš; a i njih stalno opsjedaju gladni crveki i dosadne mušice.

Ah, a sjećam se, nostalgično kao i zabranjene mi soli, kako sam nekad pisala da je Iskrica švedski stol, krcat delicijama koje ne stignem sve probati! No, sad sam zadovoljna i kad nanjušim krepko varivo. A i navikla sam se biti gladnjikava; lakše se nasitim i s puno manje hrane, a još više cijenim dobar ukus.

Lijepo molim stare, ishlapjele začine da mi se ne ubacuju na pvt, jer ondje nemaju nikakve šanse biti iskorišteni. Unaprijed hvala! :-))

Ja koristim Tamari umak umjesto soli, zdraviji je ...

I ja! Miješano povrće i mini pileći fileti u woku su sasvim mljac-mljac :-))

Moram wok nabavit', još nisam :(

Svaka deblja tava može poslužiti, niš se ne uzrujavaj.

Guske najviše vole dudove.

Dobre riječi u dobrom trenutku. Neka se svatko sam imenuje i pronađe među njima, jer svi smo neka vrsta začina i soli....

Aji-Shio (ako smiju biti pojačivači okusa)

http://www.podravka.hr/brandovi/proizvodi/dodaci-jelima/specijalni-dodaci-j
elima/aji-shio