Ručkić krčkić

Svoje prvo računalo kupila sam u prosincu 1999. godine, a proradilo je (doslovce: neki dijelovi nisu bili dobro prišarafljeni, memorija nije bila dobro alocirana, a grafičku karticu sam frknula u smeće i kupila novu) tek 6 mjeseci kasnije, dakle, u mojoj 39. godini života. I premda se sada smatram informatički pismenom, tj. mogu koristiti praktički sve iz MS Office paketa, ne mogu se ni približno uspoređivati s klincima koji se druže s računalom već od svoje 4. ili 5. godine života.

Svejedno, ima sličnosti: i ja sam svoj komp doživljavala kao živo biće, tepala mu, moljakala ga da radi kak spada, prijetila mu udarcima i eutanazijom, i ja sam proživjela razdoblja totalne ovisnosti o njemu, i ja sam nabavljala rezervna računala da nedajbože ne bih morala potrpjeti nekoliko dana bez svoje najmilije igračke, najpouzdanijeg suradnika, i ah, da - spremnika svoje duše. Ipak, u međuvremenu sam shvatila da je to uistinu samo stroj, gluplji od mene, tj. onoliko pametan koliko se ja njime pametno koristim, te da se ja od njega mogu emancipirati, a strojček bu delal samo kad i ako ja to odredim. Pa sad možemo jedno bez drugoga. Ne mogu zamisliti život bez njega, ali mogu godišnji odmor, vikende, večeri...

Klinci ne mogu. Svi odreda imaju pametne telefone, pokretnu verziju najpouzdanijeg, najdražeg, naj-naj-kompa, i svi su neprestano uštekani na internet. (Ja nemam, na svojem vrlo običnom i 4 godine starom mobitelu uopće nisam aktivirala tu opciju.) Istinabog, i sama sam prošla razdoblja ovisnosti o internetu, ali bez puno mozganja: npr. Iskricu sam otkrila još davne 2003. godine, ali ne kao neko isključivo virtualno sastajalište, nego kao sredstvo kojim ću lakše doći do društva za sasvim konkretno i opipljivo druženje; i zbilja sam našla, ne samo opipljivo (nekog dasu s kojim sam hodala par mjeseci), nego i nešto puno zanosnije, virtualnu, savršenu ljubav (tipa kojeg nikad nisam upoznala uživo, ali je nadahnuo milijune mojih - i svojih - riječi). Međutim, kad mi je stigao telefonski račun (dial-up!), jako sam se brzo izliječila.

I Facebook sam otkrila među prvima: moja puno mlađa prijateljica koja živi u Engleskoj nagovorila me da se registriram još negdje 2004. ili 2005., kakti da lakše budemo u vezi... Priznajem, uopće nisam skužila kakvu prednost FB ima pred običnim emajlom, osim što je iritantan s tim svojim neprestanim spuštanjem boktepita kakvih programčića i zakaj bi mene zanimalo što sve rade i misle svi drugi njeni FB frendovi, pa sam se obrisala, uz poruku, "Draga moja, znaš gdje i kako me možeš naći..." Eh, pa, nije se baš pretrgnula...

A onda opet Iskrica, opet sve kao prije, samo puno jeftinije (flat-rate broadband, aleluja!), isti stav kao ranije (dođeš-nađeš-odeš), a ipak: ostajem. I sve manje pišem privatne poruke, lijena sam za emajl, ali nemrem odoljeti da ne pogledam što rade blogeri, unatoč činjenici da me zapravo rijetko tko zanima. FB mi i dalje ide na živce, nisam tam.

I onda nađem knjigu "Zajedno sami - Zašto od tehnologije očekujemo sve više, a sve manje jedni od drugih" (ALONE TOGETHER - WHY WE EXPECT MORE FROM TECHNOLOGY AND LESS FROM EACH OTHER, 2011.) - autorice Sherry Turkle, profesorice sociologije na MIT-u, i sve mi odjednom klikne... Eh, sad, žena je napisala 350 stranica, a iskričarska koncentracija rijetko premaši karticu i pol... Hm... Jel ja zbilja očekujem da netko ovdašnji pročita ovo što pišem? Pa i ne... Prema tome, raspisat ću se koliko mi treba da malo posložim dojmove.

U prvom dijelu knjige (meni manje zanimljivom) objašnjava fenomen emocionalnog povezivanja sa strojem za koji brinemo, ali i koji nam daje nekakav feedback. Kaže ona, to je ljudski nagon: moja generacija je tako voljela lutke koje plaču i smiju se i kućne ljubimce, oni malo mlađi Tamagochija, a ovi sadašnji svoje komunikacijske strojčeke. A sad su tu i ljubavni roboti sa 6 različitih osobnosti koje možemo izabrati... Prednost stroja je što ne komplicira: kad si dobar prema njemu, i on je prema tebi, a ako crkne, promijeniš baterije ili uzmeš novi. Nedostatak je u tome što on zbilja za tebe nikad neće učiniti nešto što ne tražiš, ali i ne može učiniti nešto zbilja važno: npr., posjetiti te u bolnici. Za sada. A opasnost vreba iz činjenice da zbog te jednostavne jednostavnosti stroja zanemarujemo kompliciranije, ali izdašnije odnose s ljudima: od njih očekujemo sve manje. I dobijamo sve manje. I mirimo se s time. Postaje nam normalno.

Drugi dio je meni zanimljiviji, a bavi se društvenim mrežama. Sherry Turkle je prije 15-ak godina imala radikalno pozitivniji stav prema njima (čitah u recenziji iz NYT), smatrala je da omogućavaju eksperimentiranje, "otključavanje" svojih alternativnih identiteta, samospoznavanje... Eh, sve dok nije skužila da nas server pamti za sva vremena, pa tako i taj naš FB, iskričarski, twitterovski ili neki pedeseti "identitet": da nemreš pobjeći od nečega što si nekad napisao/la, koliko god hipotetično, šeretski, alternativno, nepromišljeno, bez obzira jel u to još uvijek vjeruješ ili smatraš čistom besmislicom. I što ti onda preostaje nego prihvatiti taj identitet... Jerbo, rijetko tko je odolio zovu eksperimenta; a praktički nitko se nikad nije zeznuo. I tako, umjesto da proširujemo svoje potencijale, mi ih cjepkamo, a tako se i osjećamo: fragmentirano - ovdje vako, ondje nako... A taj raskorak lijepo objašnjava veliki broj razočaranja pri pokušaju presađivanja virtualnih odnosa u realu.

Turkle se (kao i ja) više zabrinjava (a ja se - još uvijek! - i čudim) banalnosti virtualnih komunikacija. Npr. onim bezbrojnim FB lajkanjima svega i svačega bezveznog, od fotke štrukli koje je netko tren kasnije smazao, do slika buketa koje je nekome poklonio ili nekog cirkularnog emajla koji sam i sama primila, samo drugim putem. Zašto netko ima potrebu neprestano gutati takve beznačajne informacije?

FOMO, kaže ona. The Feeling of Missing Out, ilitiga "osjećaj da smo nešto propustili". (Ček, jel to kaže ona ili onaj neki drugi tip kojeg sad čitam...? Nebitno, idemo dalje...) Konstantno šopanje informacijama o tome kako drugi provode svoje vrijeme dovodi do osjećaja da mi svoje ne provodimo dovoljno dobro; a to pak može imati dvije posljedice: da se mrdnemo i onda i sami izvijestimo pučanstvo o svojim palačinkama, buketima i privatnim porukama, ili da crkavamo od zavisti i pljujemo po njihovim provodima. FOMO je zbilja gadan osjećaj, jer ti se čini da ti je nešto promaknulo pred nosom - pita nas autor ovog drugog članka (da, to nije iz Turkleice), jel se više žderemo kad nam avion pobjegne za dvije minute, ili za dva sata... Pa, definitivno ono prvo. A internet je instant informacija: sve je zamalo.

Sherry Turkle piše o nečemu što sam i sama zapazila, a što mi je oduvijek odurno na FB-u: intimnosti bez privatnosti. Za primjer uzima slike intimnih druženja koje su na raspolaganju zapravo kompletnom čovječansvtu - za nju, ali i za cijelu stariju generaciju, to je oksimoron. I sad su mi jasne negativne reakcije na fotke s mojih druženja, iako ih ja ne smatram ničim jako intimnim, ali... FOMO je tu! A Iskrica ipak nije Facebook: ovdje je pretežno baš ta generacija koja ne kuži javnu intimnost pa onda smatra da ne treba poštivati niti elementarnu privatnost.

Kaže ona da u toj virutalnoj "intimnosti" nema ničeg boljeg nego u odnosu sa strojevima: od svojih virtualnih "prijatelja" zapravo očekujemo još manje nego od spravica i napravica: ne očekujemo nikakav konkretan postupak, npr. dolazak u bolnicu; ali možemo dobiti podršku i odobravanje. Ili njihove suprotnosti, što i nije nekorisno. (Svejedno, mene su Iskričari posjećivali u bolnici - ipak smo mi tog starijeg kova; bar neki.) I doista, kad pišem blog, ne očekujem ništa, čak i kad priželjkujem razgovor - dakle, ništa više od toga. Međutim, očekujem da će to određeni broj ljudi pročitati i tako mi prištedjeti trud (i poštedjeti me eventualnih komplikacija) intimnije komunikacije: zašto bih svakome ponaosob pisala poruku da sam npr. bolesna, sretna, zaljubljena, zaposlena ili živčana, kad sve to mogu jednostavno objaviti na jednom mjestu? Dakle, sad kužim i prednosti FB-a pred običnim emajlom; ali sam još uvijek pomalo uvrijeđena što svojoj prijateljici nisam dovoljno posebna da me počasti i porukom samo za mene. Baš za mene sročenom.

Ali je shvaćam. Ima utjehe kad smo zajedno. Pa makar zapravo bili sami.

ali je praktično.
kad se poželiš društva, uključiš komp. i u selo.
volja te svađati se, volja te zafrkavati se.
i nitko ti ne brljavi po kući
ne moraš čistiti, ne moraš kuvati.
ne mraš ugošćavati ako ti se neće

Slažem se, Milostiva. Nema nereda, ali nema niti cerekanja uz pranje suđa.

a i posluži blog nekad kao ispovijedaonica.
samo što ja i na ispovijedi lažem. da svećenik ne bi zaspa

jebi ga, nešto izgubiš, nešto dobiješ.
a i lipo je kad od te silne raje, par čovječuljaka pustiš da izađu iz kompjutera.
i narastu.
e onda ti je drago što si tisuće sati "izgubio" na netu

Sherry Turkle piše i o korisnim stranama virtualne komunikacije, kaže da to osobito pogoduje sramežljivima i općenito ljudima slabije razvijenih društvenih vještina: pruža im mogućnost stvarne podrške, stvarne razmjene misli. Neki od njih se odvaže i na taj sljedeći korak, rasta u reali; a neki se zadovolje i onim što mogu pokupiti s ekrana - opet je to više nego ništa.

ja ovdje vježbam za glasnogovornicu hrvatske kršć-dem. stranke.
ima u tom nešto, neki na ovaj način rješaaju probleme u komunikaciji
nego, slike s roštiljade-jedina konkurencija severininom filmu s obzirom na reakcije iskričara.
tribalo bi to unovčiti.
zgražanje zbogt tog što se pojedini iskričari druže.
budući je većinu još uvik sram priznati da ispijaju kave.

a i lakše je kad naučiš ne očekivati. to se ovdje dobro "uvježba".
a ako se očekivanja ispune, više se raduješ.
jedino me nekad strah da neću prepoznati taj trenutak koliko sam "oguglala"
plus mi blesavo što se više ne mogu naljutiti ili uvriditi na virtualne likove ko prije 3 godine kad sam upala na blog
u početku je sve bilo nekako stvarnije

yup. sam kaj i u 3d isto tak težimo površinizaciji, brzini. dobro je znati više ljudi, znati osnove, pragmatiku, kome se obratiti za što, tko zna koga, tko može srediti što, ne nužno samo u domeni posla i slično. konzumerizam iz d root of all FOMO. daj da progutam više i brže. igrački, ljubavnica, mjesta, prijatelja, pića, ića. njam. burp. fiju, žurim. ;)

Pardonirajte, Milostiva, realne praktikalije su me udaljile iz našeg razgovora prije nego što stigoh sročiti ispriku... Ali pravo kažeš, virtuala ogrubljuje i, što reče Pike, površinizira. Eh, sad, ponekad je to dobro, ponekad loše: dobro je kad skužiš razliku između bitnih i nebitnih ljudi, važnih i nevažnih reakcija i mišljenja; loše je kad toliko otupaviš da ti je sve isto, tj. podjednako važno ili nevažno.

Pike, sveopća utilitarnost međuljudskih odnosa nas je možda i dovela ovamo... Mene jest. Često imam osjećaj da ljudi od mene traže i očekuju svašta, a zauzvrat nude drangulije s kojima ne znam što bih. Uistinu sam se nadala potpunijim, obuhvatnijim odnosima, točnije - jednom osobom - koje ću ovdje POKRENUTI. Dakle, ne imati samo ovdje. I zaista sam našla neke odnose koji su ispunili ta očekivanja, ali i neke koji su ih prOmašili, a ipak me zadovoljavaju jednostavno zato jer su komotni i nekomplicirani.

*s jednom osobom

Moje prvo računalo - Commodore 64, kupili roditelji kasnih osamdesetih.
Tko ga nije probo', nek' se srami i crveni :P

Evo, ja nisam, ali nekak ne uspijevam pocrvenit... ;-))

Naravno, ja namjerno bacam akcente na "nebitno" :)

Gomilanje nebitnosti neumitno dovodi do njihove bitnosti.

Možda, običnom svijetu.
Bitne stvari ne komentiram, to bi mogao "glupi" ... ovo je post kao stvoren za njega :D

Virtuala je onakva, kakvom je stvorimo (ovo zvuči ko' topla voda :D)

Sherry Turkle spominje i da smo još uvijek jako infantilni u svojem odnosu prema tehnologiji. Da, i ja se volim igrati, ali frigaj ga, volim i igre u kojima su ulozi važni, stvarni.

Što se tople vode tiče, i ona je tekovina tehnološkog napretka ;-))

dobro ti je ovo s ''karticom i pol''
površnost je sveprisutna
valjda se to sada ''nosi''

danas mi nestalo i ovo ''zajedno''
ostalo mi samo ''sami''

Ah, Petra, svi smo mi površni, bar na nekoj strani... Evo, i ja ovdje brbljetam, a istovremeno radim još dvije-tri stvari, što će reći: svaku od njih površno! Tako da ne brineš - nismo sami! ;-))

Moje prvo računalo bilo je nijemo, gluho i vrlo nekomunikativno. '95. godina u pitanju. I sad kad razmislim, bolje mi je bilo dok nisam otkrio internet, jer s ljudima sam se družio u stvarnosti, a komp mi je služio za drugačiju vrstu zabave. U međuvremenu, postala mi je profesija baviti se računalom i ne veseli me kao ranije + oni koji nisu virtualno prisutni, nekako su nestali iz mog života. Prokleta računala...

nije problem u kompjuteru nego o tome je li osoba ovisnički tip ili nije. osobno, radim na PC-u cijelo radno vrijeme, godinama, popodne pročitam vijesti, dođem na blog, ali ne pišem, ne treba mi ničije društvo ovdje, dakle nisam ovisna, s prijateljima ne razmjenjujem mailove, imam samo službeni mob, družim se uživo, moj nećak od 12 godina kad god ima nekoga za društvo ni ne pogleda Pc, mobitel ili PS3, a zna sve o PC-u ( satovi informatike), zna hakirati bilo čiji profil na FB, ali to ne radi da ne završi u popravnom domu, dakle, Pc je igračka kad nema druge zabave. osobno, nabavila sam laptop prije 3 godine i na njemu uglavnom - slušam muziku