Ručkić krčkić

Jučer mi je jedan Iskričar, nakon ugodnog razgovora, napisao, "Možda ćeš se uvrijediti, ali djevojka do koje mi je stalo više nego do tebe ne dopušta mi da ti dalje pišem... Donijela je lajnu i sad moramo van." Čovjek po mojoj mjeri!

Ne zato jer više volim pse nego ljude, ali definitivno više volim svog psa nego veliku većinu ljudi. Uostalom, zaslužuje to: on je moj prijatelj već 12 godina; dijeli sa mnom moje i svoje mrzovolje, veselja, bolesti, užitke i druženja, s drugim ljudima, s drugim psima. Naravno da mi je važniji od ljudi s kojima imam toliko manje zajedničkih doživljaja!

Kad sam odlučila imati psa, bilo je puno razloga, ali jedan od glavnih bila je potreba da me netko natjera van, svakog dana, bez obzira kako sam raspoložena; a nadala sam se i nekim ugodnim ljudskim kontaktima. Pa, ima ih, ali pokazalo se da kao vlasnica psa najviše učim o ljudskim slabostima.

Pas kao da je katalizator za ljudsku nelogičnost. Na primjer, neke večeri zvoni mi susjeda iz stana ispod mojeg, da dokle će nju maltretirati moj pas?! A kako vas maltretira, zainteresiram se. Trči, odgovara ona. Znam li ja kako se to čuje? Ne znam, rekoh, provjerit ću. Te bacim svojem 12 godina starom i 18 kg teškom psu mekanu lopticu-piskalicu od cca 5 grama. Tapa-tapa-tap. Vratim se na prozor i odgovorim, "Dok ne ugine" i zatvorim prozor. Jerbo, što bi bilo da imam 12-godišnje dijete? Imalo bi cca 45 kila, puno veću loptu i puno više energije. Iznad mene živi troje takvih, točnije, jedna beba od 4 mjeseca, jedna djevojčica od 10 i jedan dječak od točno 12 godina. I nije da ih ne čujem, ali ne bih rekla da me maltretiraju - uklopim njihove zvukove u ugodnu svakodnevicu i kvit.

Ili vječno pitanje "Čije je govno?"... Stoji čovjek pored govna promjera cca 8cm i optužuje mojeg šaponju da ga je iskrcao, a mene da sam ga ostavila. Podignem ja šaponjin rep i kažem gospodinu, "Što mislite, gospodine, koliki je promjer ovog šupka kad se maksimalno raširi?" Odgovor glasi, ne više od 2,5 cm, ali starkelja to ne bi priznao da ga kolješ. Isto kao što se ne bi usudio biti onako osoran prema vlasniku psa 8-centimetarskih kapaciteta.

Mogla bih nabrajati do preksutra, ali ne bojte se, neću. Samo ću spomenuti današnju nelogičnost: odem cijepiti šaponju protiv bjesnoće i ispadne da ga moram i čipirati. OK, zakon je zakon, ne raspravljam o tome, iako ispod glasa mrmljam "Ako ga nisam izgubila 12 godina, ne vjerujem da će baš sad odlutati..." Međutim, kaže meni veterinarka, "Slažem se, gospođo, ako ga do sada niste OSTAVILI, onda ni nećete".

I tek tad mi sine: nije čip za ljude poput mene; čip je zbog onih koji nisu po mojoj mjeri!

Il' za one koji igraju poker.

U kojoj ulozi, Svileni? (Ne igram poker.)

Aha, čip = žeton! Uffff, ja sam zabrijala na tracking device :-((

Pa tako nekako, čip je ulog u toj igri.

Je, pretpostavljam da i u pokeru moraš pratiti svoje čipove?

Hm. Nikad ne bih prokockala svojeg šaponju!

nekak mi tak poznato zvuči tvoja priča. s tim da ja imam i dodatak...zadnji put sam to i rekla svom tadašnjem dečku...čuj, sorry ona mi znači više nego ti...s njom sam stalno a ti...hm, danas jesi a sutra tko zna? to sutra došlo je već...preksutra! neću o onima s kojima nisam niti mogla ostvariti vezu jer im je smetao moj...pas? ispočetka sam se čudila tome a potom shvatila...ljudi koji ne vole pse ne vole niti ljude! i kaj da radim ja onda s takvima. ništ, i kvit! i isto kak su me djeca toliko toga naučila u životu, je i moja pesa...ove dvije godine. a kaj ću tek biti pametna za deset...ma jedva čekam!

vega, sigurno je šaponja nasmiješen.

Da, i takvu priču sam imala, čak 9 godina: muškarac s doktoratom se ponašao kao neodgojeno pseto, a od psa je očekivao manire znanstvenika! No, ipak sam postigla miroljubivu koegzistenciju, ali tek nakon ultimatuma u kojem je pas dobio prednost.

Šaponja tiho hrkucka, Svileni, u snu nasmiješen :-))))

sad mi je jasno zakaj su nesvrstani propali..ništ od koegzistencije!

mai, a zašto je propo rockan'roll?

mai, ko voli pse ne mora značiti da voli ljude. Pogotovo kad ti psi ugrizaju. A nisu od slame.

Nije bilo dovoljno uvjerljivog ultimatuma!

Pusti, Svileni, bolje pseći nego zmijski ugriz!

Ugriz da, al' izmet ne.

Eh, viš, zmijski drek nisam nikad ni vidjela, a kamoli ugazila. Ne znam čak ni kako smrdi.

Tipična disertacija anomalnih stavova uvjetovana gnetskom konstalacijom sličnosti životinjske vrste
i dotične autorice nadobudnog teksta u kojem jednom više potvrđuje nerazmjevanje spram uzvišenosti života jedinke po imenu čovjek.

Ekstremisti poput tebe koji se doživljavaju psećim odvjetnicima su mizerni do te mjere da životinju stavljaju na barjak vrjednosti iznad djece koju pominješ u svojem ogavnom promišljanju i povlačiš paralele naspram imenovanih aktera
tvoje nesuvisle priče.

Izmetna izlučina tvojeg šaponje je doista svjetsko čudo i važe "fascinantnih" 80-setak kilograma koliko
ima u tvojem biću mutiranom u guzicu.

Ogavno doista,
ali selektivna genetika je se nasreću pobrinula da tebi slične su lišene privilegiranog statusa majčinstva.
Nebi me začudilo da tvojem omiljenom šaponji i drkaš u nedostatku ljubavnog mu psećeg akta.

Ovo su stavovi jedne prosvjetne djelatnice,
jebo hrvatski sustav obrazovanja,
nije ni čudo što umjesto ljudi producira životinje u tom obliku.

Glupi, pa u život prolazi samo vjeran pas.

Za razliku od ovog Glupog, ne znam niti jednog psa koji bi bio toliko glup da se stalno vraća na mjesto gdje ga uporno ignoriraju ili tjeraju.

Pametnijima pozdrav, zove me muškarac do kojeg mi je stalo više nego do velike većine ovdje prisutnih! :-))

Lessie se uvijek vraća k(r)ući.

Iako se u razmišljanjima počesto s tobom razmimoilazim, ovaj put ti dajem za pravo. Onaj tko nije nikad imao ni osjetio ljubav za tu predivnu i plemenitu životinju, teško da može sve to razumjeti.
I ja sam imala problem sa susjedima, iako imam dvorište u kojem je nesputano i bez lanca, moj dragi prijatelj PAS.
Jednog jutra dojurila mi susjeda sva bijesna s pričom, kako su se "oni" u naslju dogovorili da u vremenu između 14 i 16 sati treba biti tišina i mir. A moj pas zalaje i tada
Moj pokojni suprug bio je i inače duhovit, pa je smireno no dovoljno razgovjetno odgovorio:"Tko vam je kriv da na taj dogovor niste pozvali i našeg psa!"

Moja malenkost je imala "dečka" koji je živio sam i imao psa. Ostavila sam ga samo zato što mu je pas bio važniji od mene. Što su se naši izlasci organizirali prema psu, naše vrijeme je diktirao pas..i da ne nabrajam dalje..

Pas je kućni ljubimac.. i ŽIVOTINJA.

Imam doma puno životinjica, ali mi nikad neće niti jedna biti bitnija od bilo kojeg čovjeka...
A imati kućnog ljubimca gdje nije višeljudna obitelj.. to je pravo mučenje...

Eh, da, dobri su ti stanari kad se oni dogovore... U susjednoj zgradi vlasnici pasa plaćaju naknadu za vodu kao da s njima živi još jedna osoba. Međutim, poslodavci dadilja, ugošćivaći rodbine i ostalih dvonožaca koji ostaju danima, svakodnevno 5-6 puta puste vodu u WC-u, valjda se i peru - ne. Logično, zar ne? ;-))

Pognioci, sigurna sam da je svima laknulo nakon tog raskida.

Usput, i čovjek je ŽIVOTINJA, po mnogočemu neusporedivo štetnija od psa. Npr. samo dok nauči koristiti zahod onečisti svijet s nekoliko tona nerazgradivog otpada i/ili isto toliko praška za pranje. Međutim, nije to možda niti presudno u odluci koga volimo ili ne, niti baš moramo svi voljeti sve oblike života; iritantno je samo stavljanje svojeg izvora na pijedastal i zahtijevanje da mu se drugi bezuvjetno pokore.

*izBora

Kad sam napisala "životinja" mislila sam pod to da životinji nije prirodno stanište kuća nego priroda. To što smo mi ljudi iz svoje sebičnosti životinje ugurali u kuće i uzeli im prirodne nagone lovca..čuvara..a sve to upakirali u veliku ljubav prema životinjama.. nije u redu. Moj pas je na dvorištu i otvorena su mu kućna vrata za ulazak u kuću. U kuću se dođe pomaziti ili me povuči za ruku da s njim (ustvari njom) trčim po vani. Njoj je pola sata u kući previše, jer vani ima "previše posla". Nije normalno da kućni ljubimci diktiraju život obitelji, djece, ljubavi. Nije prirodno da pas diktira kuda će se ići na godišnji odmor, hoće li ručak vani trajati pola sata (jer se mora ić jurit šetat psa) ili će potrajati onoliko koliko to netko želi. Nije normalno da nezaposlen čovjek odbija jako dobar posao jer posao podrazumijeva i povremena putovanja- a on to ne može zbog psa. Oprosti, meni je to bolesno. Kao što i nikad nisam shvatila to što zaštitari životinja štite samo pese, mačke i takve njima prihvatljive životinje, a tamane štakore, miševe, muhe..komarce. Ako je netko zaštitar životinja..i štakor je životinja, zašto i njih ne štite??.

Pa dobro, ajmo tvoju "logiku" provesti do kraja: nije prirodno da čovjek živi u urbanim košnicama, nije prirodno da bude skučen na nekoliko desetaka kvadratnih metara osobnog prostora, jer čovjeku je prirodno da se kreće kilometrima, da lovi, da jede pretežno bobice i tu i tamo neku mesinu kad mu se posreći u lovu; nije prirodno da čovjek uzme tabletu kad ga boli glava, ili antibiotik kad ima bakterijsku upalu, a bogme je potpuno neprirodno da hoda okolo s ugrađenim tuđim srcem ili plućima. Nije prirodno da ti i ja vodimo ovu raspravu pomoću nekakvih žica i strojeva, nego ajmo mi svaka na svoje brdo, pa koja će glasnije. U stvari, ajmo mi sve ovo današnje poslati u vražju mater, prepustiti štakorima, muhama i ostaloj gamadi, jerbo, naravno, i oni imaju pravo na život, a ljudi, psi i svi ostali kućni ljubimci fino put pod noge, i povratak u prirodu. Ha? ;-))

Kažem ti da imam životinje i da ih i ja tlačim svojom "ljubavi". Doduše pokušavam to na način da im omogućim njihovu volju kretanja, a ne da ih sputavam. To ti je slično onome..volim ptice, pa pticu doma u kavez.
Okreni samo situaciju da tebe netko toliko voli da te nikuda ne pusti samu, da ovisiš o njegovoj volji ili zlovolji, da ti ograničava parenje...
Čovjek sam odabire gdje će živjeti i hoće li popiti antibiotik. Naš kućni ljubimac to ne može..mi mu odaberemo gdje će spavati, što će jesti, a bome i koji antibiotik će popiti. I u konačnici ako popizdi, ako se pobuni protiv toga, ako koga tako ljut i ugrize..završit će u najmanju ruku na uspavljivanju.

Iz ureda gledam u park gdje ljudi šeću pse (i jedna gospođa šeta kornjaču.. i jedan striček voda ono malo dugačko bijelo...mislim da je bijeli tvor) i srce me boli kad se veliki psi ne mogu stvarno istrčati. Mladi su a kreću se ko starci. Mučenje životinja.

Znaš kaj, da bilo mene, bilo mojeg psa pustiš na tzv. "slobodu", mislim da bismo skončali u roku odmah. Ti preskačeš 10000 godina tehnološkog i društvenog razvoja i mjeriš današnje odnose čovjeka i psa kriterijima koji već odavno nisu primjenjljivi. Istim tim kriterijima odmjeravaš i odnos drugih ljudi prema sebi, sa psom u trokutu. Ne mogu znati je li tvoj bivši zabrijao u ekstrem ili nije, ali meni je nekak zbilja bedasto biti ljubomorna na - psa! Ili biti ljubomorna kao pas. :-((