Cuspajz u glavi

 Danas je nekako pasivno, neproduktivno bezosjećajan dan. Dobro, većinom je bezosjećajan jer sam negdje tokom življenja izgubila onu nekakvu emotivnu povezanost sa svijetom, ali ajde, ima i dana kada sam i ja epicentar ljudske topline. Nekako mi je svaki dan isti, beznačajan, ne događa se ništa urnebesno kao što sam navikla inače.. Uvijek mi je život bio kao savršeni scenarij komedije koja je dobila deset Oscara.. A sad, sad je postao monotonija koja se iz dana u dan preljeva u još veću monotoniju. Ustajanje, rad, učenje, izležavanje, cuganje vikendom sa ekipom.. Sve me to nekako potiče na ono pitanje «Što je smisao ovog života? Što ja uopće želim u životu?» I onda počne bujica razno raznih želja i ideja, koja prvo prođe kroz filter «moguće-nemoguće» i ostane mi samo jedno: ne želim ostarjeti u duši. Želim uvijek imati onu razinu adrenalina koju potiče nepredvidivost i uzbuđenje. Hiperaktivnoj osobi poput mene navike su kao osuda na doživotnu robiju u tamnici. Morat ću nešto definitvno promjeniti..
Zašto se ljudi osvećuju jedni drugima? Cijeli dan mi je ta misao u putanji po mozgu. Što je tako zadovoljavajuće u vračanju negativnih radnji, misli, riječi nekome tko te je namjerno ili nenamjerno povrijedio? Uvijek me to mučilo.. Što to potiče čovjeka da godinama čeka priliku da uništi nekoga tko je njega jednom prilikom možda oštetio? U čemu je zadovoljstvo? Nakon toga ste oboje jadni… Ne znam, jednostavno ne kužim.
Kako sam ja zapravo odvratna osoba.. ili nisam.. Danas me je stara zbudila ujutro jer je došao neki rođak u posjetu. Nisam si stako dobra s njim.. Mislim, ne viđamo se često, možda jednom u pet godina pa onak, nije mi stalo. I prvo što sam pomislila je bilo: gosh, možda je dofurao 100kn za poklon pa si mogu kupit čarape za doček.. I onda me savjest šusnula! Zar sam ja fakat tak odvratna. Mislim, čovjek nas posjeti, došao je čak iz Pakraca a ja jedino mislim na lovu. Pas mater i ja! Ali nije ništa donio, i tada mi je bilo lakše. Kao da sam se iskupila, al još uvijek me to muči. Moram si napravit redukciju u glavi!
I da, sad mi je na pamet pao moj emotivni život.. Doduše ne emotivni, već privatni. Negdje tijekom prošle dvije godine kad sam proživjela sranja sa bivšim, emotivnog kolapsa i svega ostalog što ide s tim, zatvorila sam se od vanjskog svijeta i povezanost sa ljudima na nekoj ljubavnoj razini jednostavno ne postoji. Ne volim nikog, nisam zaljubljena u nikog i toliko sam se već naviknula na to da se jednostavno ni ne mogu prepustiti tome. Izlazim van, upoznajem stotine ljudi, neki mi se čak i sviđaju kao osobe, ali ništa… Ne mogu ja to. Mislim da sam već sama sebe toliko uvjerila da mi je bolje solo i time izgradila toliko zid oko sebe da sumnjam da će ga itko tako skoro preskočiti. A onda ipak, ponekad, ali rijetko, i meni dođe onaj osjećaj: i ja bi nekoga kraj sebe.. Ali to traje kratko. Ja sam zapravo ledena santa koja plovi sve sjevernije.. I ne muči mene zapravo što sam solo, nego to što sam hladna prema svijetu. Bojim se da će to uskoro priječi granice i u prijateljstvu… Jer nije mi stalo do svih. Dragi su mi ljudi, ali možda oni od mene očekuju više no što ja dajem trenutno. Bojim se da me ne shvate krivo. Ja ih volim na svoj način, ali nisam spremna za neke emotivno-fizičke kontakte iskazivanja ljubavi prema njima. Ne da mi se. I zato ja zapravo ispadam okrutna, a nisam. Jednostavno znam ako se ne vežem za nikoga, nikoga neću izgubiti i time me nitko neće povrijediti, a time sam ja sigurna da neću ostat povrijeđena..
Život je kao ruski rulet....