Ručkić krčkić

Kažu ljudi "Dobar je strah kome ga je bog dao" i što jest, jest, kad se imaš razloga bojati, bolje ti je da se bojiš i od straha klisneš nego da mirno čekaš da te netko ili nešto strefi. Možda zato ljudi, a među njima i neki Iskričari s kojima sam o tome neke večeri brbljala, misle da je strah dobar motivator.

Hm. Jel' mi dolazimo na Iskricu iz straha? Npr. straha od samoće? Moguće je... Ali, nije li ipak važnija nada - da ćemo se ovdje zabaviti, upoznati nekoga tko nam paše - nego taj strah? Jerbo, kad bi se radilo samo o strahu, a bez imalo nade u neki dobitak, sumnjam da bismo ostali. U svakom slučaju, bilo bi razborito potražiti neko drugo mjesto koje više obećava ublažiti ili čak poništiti strah, kakav god on bio.

OK, ne valja generalizirati, neke ljude strah potakne na pozitivne promjene, druge paralizira, treći ga prevladaju i čine ono što im nalaže zdrav razum, dok četvrti uopće ne trzaju na strah, nego se mrdnu samo ako očekuju neku nagradu, nešto dobro i ugodno. Ali ja mislim da strah nikako nije dobar za organizam, osobitno ne kronični strah, a to dokazuju i psihološki eksperimenti (Seligman): kad cucke isprepadaš elektroškovima koje ne mogu ni kontrolirati, ni predvidjeti, oni se jednostavno sklupčaju i trpe - čak i kad im otvoriš vrata kaveza. Ali, cucki koji su dobivali predvidljive šokove ili kojima je omogućeno da ih kontroliraju nekim oblikom ponašanja, e, ti se ne daju, cvile, galame, bune se, a kad otvoriš kavez izlete k'o metak. Eh, iz tih pokusa je nastao i pojam "Sindrom zlostavljane žene", koji neki sudovi uvažavaju kao olakotnu okolnost za suprugu/a koji nakon dugogodišnjeg maltretiranja jednog dana mirno zgrabe peglu, sjekiru, tavu, nož ili bilo što drugo i zatuku zlostavljača.

Zato je meni pasivno ili repetitivno ponašanje uvijek sumnjivo: mislim da se ti ljudi boje da ne mogu steći kontrolu, ne mogu utjecati na ishod događaja, pa ili čekaju da prođe, ustrašeni da će biti još gore, ili ponavljaju stalno jedno te isto, jer im to daje osjećaj kakve-takve kontrole, tj. misle da tako održavaju stabilnu razinu groze, na koju su se već naviknuli.

Ali, nije tako: uvijek isto privlači uvijek isto i ne mijenja ništa, čak pogoršava postojeće. Nepovoljne okolnosti se mijenjaju isključivo promjenom ponašanja, ili višom silom ako u nju vjerujemo, ili slučajno, ali onda sebi ne možemo pripisati zasluge, niti ćemo išta naučiti za ubuduće. Evo primjera. Neki dan mi se na pvt javi jedno sasvim simpatično čeljade, porukica sim-tam, veli on, rado bi me čuo; a ja odgovaram, možeš ti mene i vidjeti, no onda (iz vlastitog straha od još jedne gnjavaže) počnem filozofirati o tome da viđenje nije ovo, ono, i kajtigajaznam. A ovaj zapravo pročita samo to "ovo, ono, i kajtigajaznam", vjerojatno naviknut na takve odgovore, i vjerojatno i sam prestrašen da mu slijedi još jedna u nizu gnjavaža, pa mi napiše, ide on u toplice, ali bez mene, jer meni je krajnji domet dopisivanje (???).

Dakle, oboje smo zanemarili nadu, postupali smo motivirani strahom i na kraju nije ispalo ništa.

Kad razmišljam o motivaciji, zapravo uvijek razlučim trojstvo: želje, nadu, strah. I da bi ispalo nešto dobro, i to nešto što smo si sami zaslužili, potrebno je svo troje. Ako niš ne želiš, nemaš ni potrebu nešto mijenjati, ako se ne nadaš promjeni, nećeš ni pokušavati, a ako te nije strah loših posljedica, samo ćeš srljati i vrlo vjerojatno zabrljati, ili će ishod opet ovisiti ne o tebi, nego o (ne)sreći. I zato mi je nekako mrsko cijeniti ljude koji sve rade iz straha - idu na posao iz straha, žene se iz straha, imaju djecu iz straha - jer u njima ne pronalazim njih, njihovu osobnost, njihov osobni trag, ne vidim koliko su hrabri ili domišljati, koliko originalni, jesu li uopće živi ili samo troše zrak... Upitna mi je i "dobrota" onih koji strahuju od vječne kazne, i kad mogu birati, radije izaberem dobrotu onih koji se nadaju vječnom raju, a najradije onih koji su mućnuli glavom i procijenili da bi jednostavno bilo OK biti dobar, u toj jednoj određenoj situaciji, ne kalkulirajući s kaznama ili nagradama u nekoj daljoj budućnosti.

I eto, zato se i ja vraćam Iskrici: jest da je tu jako puno ponavljanja, jest da većinom odišu strahom i beznađem, ali tu i tamo bljesne i ta neka promjenica, zapahne svježina, tu i tamo je netko pozoran i živ, a ponekad sam to i ja sama.

Strah je pokretač 99% ljudskih aktivnosti, nažalost ...

Pa gle, to si tvrdio i neke večeri, ali daj sad neki primjer, argument...

Argument ? Pa, pogledaj svijet, koliko god hoćeš ...
Iz straha nastaju sukobi i ratovi (isključimo sad one radi interesa).
Strah ili fobija od nečega može devastirati čovjeka ... to je najgora stvar.

Strah ne mora nužno biti pokretač u negativnom i nezdravom smjeru, potrebno je imati malu dozu, samoodržanja radi ...

Ček malo, jesu li naši dečki išli u rat iz straha da će ih doma netko priklati, ili iz nade da će odjebati agresora i da nitko nikoga nikada više neće klati? Je li netko stekao bogatstvo iz straha pred siromaštvom, ili iz želje i nade da će živjeti onako kako želi?

Svega je bilo, ne može se generalizirati, neki su išli iz straha, ne nužno za vlastitu kožu, već svoje obitelji ...
Puno njih se obogatilo iz straha od siromaštva (čak strah često nije osviješten, nesvjesni su ga).

Ali to ti i govorim, strah sam po sebi nije dovoljan za akciju, osim akciju bijega ili predaje. Međutim, ako ga uopće nema, ishodi su nasumični.

Naravno, skup osjeta i emotivnih doživljaja uzrokuje akciju, samo kažem, u 99% slučajeva akcije i aktivnosti, nađe se strah ... to ne znači da nema i drugih uzroka

Prevelik ti je postotak, ili u obzir uzimaš premali broj aktivnosti. Evo, ja sad slažem Yukon, to je vrst pasijansa, igram na tajming. I premda žurim od straha da će mi iscuriti vrijeme, igram zato jer mi je gušt, jer imam nade i vjere da sam dovoljno brza i domišljata da pobijedim. Inače ne bih uopće igrala, jednostavno bi me frustriralo.

Naravno, moj postotak je subjektivni stav, ne službeni statistički podatak ...
Brojka je nebitna, bitna je poanta da strah se krije svuda iza većine postupaka, kao kad odstranjuješ ljuske kod luka ...

Možda ja tvoje tvrdnje ne priznajem iz svojeg straha da je svijet kojim upravlja strah za mene neizdržljivo grozan, ali možda ti tvrdiš to što tvrdiš jer se sam bojiš - razočaranja? - pa takvim cinizmom minoriziraš ono što te stvarno muči. Ali kajaznam, kad se osvrnem oko sebe, ljudi uglavnom mijenjaju ili napuštaju situacije koje ih ispunjavaju strahom, brakove, nezdrave navike, liječe se od fobija, posvade se s prijateljima kad smatraju da ovi nisu u pravu, unatoč strahu da će ih izgubiti, i to zbog nade da neće... I kroz posao sam uvidjela da je nagrada bolji motivator nego strah od kazne.

Ali, nemam ja cinizma, bilo ga je u jednom periodu života, zato imam znanje o "ciničnom" ponašanju ... ali zaista volim sve ljude ...

draga vega, čitam tvoje blogove, ali sve rjeđe---- znam da je nebitno što ja mislim i tko sam ja, ali dopusti da kažem ipak svoje mišljenje, istih smo godina --- imaš čvrste stavove, ali ništa u životu nije OVAKO ili ONAKO, sve zavisi od hiljadu okolnosti i nema definicije ničega na ovom svijetu --- kaže se --- čovjek je mlad dok može učiti i podnijeti kritiku

E, viš, ja ne volim sve ljude i to zato jer me više nije strah da onda neće svi voljeti mene: točnije, postalo mi je prihvatljivo da me ne vole svi, a čak i poželjno da me ne vole svi, nego samo oni koje ja mogu voljeti.

Bok, NATAy, pa reci što misliš, bit će mi drago vidjeti... Od onih hiljadu okolnosti koje spominješ, ja sam u svojem iskustvu i promišljanju uspjela izdvojiti tri koje su po meni najbitnije. Ne tvrdim da sam u pravu za sve ljude, za sebe sam uvjerena da jesam, ali me živo zanima kako drugi ljudi gledaju na motivaciju, što ih pokreće, jesu li zbog toga zadovoljni ili nesretni...

Ma, nije bitno vole li mene ili ne, bitno je moje ponašanje, jer na to mogu utjecati ... sve ostalo je nasumično i van kontrole.

po mom iskustvu pokretač je ambicija, ljubav i strah, ne nužno tim redom, ali sve zavisi o čemu se radi, zato ja ne mogu dati takvu analizu koja bi bila jedinstvena za sve u životu, ali uvijek dopuštam da mi netko kaže npr. moj pokretač je - zavist :))))

Hm, postupci ispražnjeni od emocionalnog naboja... Jel o tome govoriš, Đuro?

Aha, viš, na zavist sam zaboravila, a spomenula sam je neke večeri! Je, zavist je OK pokretač, a kad je malo proanaliziramo, ako nas motivira da dostignemo kvalitete osoba kojima zavidimo podrazumijeva nadu, zar ne? Na primjer, ako sam nekome zavidna na lovi koju zarađuje pa onda zasučem rukave da bih zaradila isto toliko ili više, to je optimizam i konstruktivni aktivizam; ali ako samo mrzim tu osobu i ne poduzimam ništa, onda znači da nemam nade, samopouzdanja, pa čak ni ljubavi prema sebi, zar ne?

Ljubav također nisam spomenula, ti vrapca, očito nisam zaljubljena, a ove druge oblike ljubavi uzimam zdravo za gotovo, hm, hm, hvala ti što si me podsjetila! :-)))))))))))

Djelomično samo, radi se o nevezanosti za ljude i pojave ... proces, nije to ni izbliza gotovo.

Evo, spušila sam Yukon, spušila sam cigaretu i prispavalo mi se... I nije me ničeg strah, bar ne trenutno, ali se nadam jednom dobrom izležavanju do večere. Dakle, hvala na razgovoru, budite mi čili, zdravi, neustrašivi, optimistični i motivirani! :-))))))))))))

Uvijek, peace and love :)

po mom mišljenju zavist je razarajuća jer nas pokreće da radimo nešto što ne bismo da ne gajimo loše emocije prema konkurenciji, ubijati se i biti "gladan" da bi pokazao bolji auto od susjedovog za mene je poraz, ali ok i ljubav ako je krivo usmjerena je razarajuća za tu osobu, tako da po mom iskustvu, nema pravila, sve zavisi od konkretne osobe, njene strukture, okolnosti, drugih ljudi koji su s njom u međuzavisnosti, ukratko ja nisam u životu našla nikakva pravila, mislim da je najvažnija osobina svakog uspješnog čoveka njegova prilagodljivost situaciji s ciljem da ostvari ono što je za njega u datom momentu najbolje a da pri tome ne pobije druge oko sebe

S obzirom da je tema pri kraju, da i ja dam svoj doprinos, a ne pokvarim...zbog straha od opstipacije, za dorucak jedem zobene pahuljice....a nije da mi se bas jedu, ali strah me natjerao...jel dobro to?