Zašto ne?

Oduvijek sam bila tzv. "dog person". Mačke nisam zamjećivala (čini mi se ni one mene), nisu me zanimale, bar ne na razini dubljoj od one da se raspekmezim na mače kad mi se neočekivano pojavi u vidokrugu (al to samnom vrijedi za sve mladunce tako da to i nije neki osnov za donošenje sudova).
Također, moj je Laki imao poriv za ubijanje mačaka. "Ganjanje ih" nije bilo njegov cilj. Cilj je bilo "ubojstvo": Nakon što sam spoznala tu njegovu (s moje strane nesavladivu) mučnu strast, a nakon neuspjele višemjesečne dresure koja je imala sanirati tu njegovu "selektivnu agresivnost" ("znate, njemu je preko godine dana, a kako je odrastao na cesti, teško da ćemo ga uspjeti bitnije promijeniti"), šetnje s njim dobile su novu dimenziju. Bio bi vezan (nisam pobornik ubojstava), a prije nego što bih ga raz-vezala intenzivno sam pokušavala svojim (naspram njegovih) krajnje skromnim arsenalom čula, uočiti, predvidjeti moguću pojavu mačke..
U tim su okolnostima moji resursi za opažanje iznimno ojačali. Laki mi je pomagao na dnevnoj razini. Jednom je, na pojavu mačke, na terasi kafića, srušio stol za koji je bio vezan, stol s nogarima od kovanog željeza i oble plohe od umjetnog mramora (na plohi su bile, koliko se sjećam, dvije bočice cocacole, i pokoja šalica kave i čaša vode). Drugom je pak zgodom, poučen mojim ranijim iskustvom s rušenjem otežeg stola, bio zavezan za plastičnu stolicu na kojoj sam sjedila u kafiću uz more. Nažalost, mačka nam je prišla straga, a ja sam, zajedno sa stolicom, vertikalni položaj, zamjenila vodoravnim. Nakon nekog vremena koje je proteklo popraćeno takvim situacijama razvila sam zavidne reflekse u opažanju mačaka kao i u borbi s Lakijem u rijetkim slučajevima kad bi došlo do direktnog kontakta. Kada bih uspjela spasiti mačku, veterinar je trljao ruke, tretmani Lakijevih ozljeda na očima bili su zamalo periodični. Taj se "mačko-oprez" u mene bio toliko usadio da sam se još dobrih par godina nakon Lakijeve smrti automatski trzala na svaku pojavu mačke, uvjetni refleksi su moćan sindrom.
Kolateralna posljedica mog suživota s tim i takim mojim Lakijem bila je moje (nesvjesno i nehotično) daljnje udaljavanje od mačaka kao vrste. Odnosno, točnije bi bilo reći, odgađanja mog susreta s mačkama.
Moja mačka, Vanja, odabrala je mene, ne ja nju. Susrele smo se na moru, ona je poluslijepo u svome iznurenom tijelcu od cca 20 deka dobauljala do mene i piskavim glasićem tiho, ali uporno objavljivala skori kraj svoga života. Uzela sam je. Da je spasim udomivši je kod nekoga "tko voli mačke". No Gita (moj pas) odlučila je postati adoptivni roditelj tom mačetu i tako se (meni neprimjetno) vrijeme koje je trebalo poslužiti samo tome da mače ojača do trenutka davanja u dobre ruke, pretvorilo u vrijeme u kojem je to mače postalo "naša" (Gitina i moja) mačka. Istovremeno, ja sam postala (i) "cat person".
Ono što se u toj tranziciji desilo, a zaprepastilo me, jest utjecaj mačje osobnosti na moju vlastitu. Znala sam i ranije (kao okorjeli pasovlasnik) da koliko mi "gradimo" životinje, toliko i one "grade" nas, a što je najvidljive na velikoj karakternoj, ponekad čak i fizičkoj, sličnosti pasa i vlasnika koja je notorna. Nadalje, često sam svjedočila iznošenju sudova raznih pasoljubaca koje su izražavali da "čovjek od mačke ništa nema", "da su mačke sebične, koristoljubive", etc. (u tim sam trenutcima bivala suzdržanom zbog nedostataka ikakvog osobnog iskustva na tu temu). Po stjecanju određenog iskustva s mačkom, mogla bih potpisati navedene sudove. No postoji nešto drugo, što nitko ne spominje. Mačke nas, također, grade. Grade neke druge (zdravije) osobine u nama od pasa (čija se ljubav u najvećem dijelu svodi na podilaženje, što ne znači da je ovime mislim minimizirati u njenoj toploj, iskonskoj ljepoti, ali njena bezrezervnost definitivno pogoduje njezi i izgradnji narcizma). Mačja ljubav svira po nekim drugim tipkama.
Kada sam odlučivala zadržati mačku odluka je ovisila pretežito o 2 faktora. Razmišljala sam o tome "što mi ta životinja može pružiti i da li je to ono što ja trebam/želim" (smatrala sam, da sam tada to bila kapacitirana zaključiti, a zaključak je bio - "praktički ništa, to nije ono što niti trebam, niti želim") i o tome kako bi Gitu (dakle, ne mene, već psa) pogodilo razdvajanje od njenog usvojenog mačeta. Drugo je, dakle, presudilo. Tada nisam uviđala da "korist" od životinje nije samo neposredna, a da su posredne "koristi" ne manje bitne u toj priči.
Vrijeme koje provodim s Vanjom: povećava moju toleranciju i sposobnost prihvaćanje različitosti, osvještava potpunu neefikasnost primjene sile/autoriteta u nekim situacijama, uči me kako iskreno, bezrezervno voljeti nekoga tko mene nikada neće voljeti na isti način. Na izvjestan način, dojma sam da "imanje mačke" pruža znatno veće (drugačije u svakom slučaju) mogućnosti za osobni rast, izgradnju no "imanje psa".
Da rezimiram: pse grade ljudi, a ljude mačke.

nakon petnaest let "imanja" mene od strane mačke, sada je došao na red pas...hoću i ja nekog "imati"!

i ti i pas pokazali ste nešto-"slabost." unurarnji poriv da se pomogne slabom i nezaštićenom biću.ma kakvo ono bilo.

af, kajaznam... 'imanje čovjeka' neusporedivo je iskustvo, ipak..