Dani oteti zaboravu

Ti dani, u vremenu trideset godina daleko, ostali su mu u jasnom sjećanju. Prvo ih je želio zaboraviti, a potom, već zreliji, trudio se sjetiti svakog detalja. Čuvao je sjećanje na te događaje, adolescentsku naivnost pomiješanu sa strahom od poruge.

Bio je u nju zaljubljen, bar je tako mislio sve dok prava odrasla čuvstva nisu zamijenila ona dječačka, još od prvih školskih dana. Pripadala je višem društvenom sloju, u društvu koje formalno nije poznavalo razlike. On nije bio zadivljen sitnicama kojima se pokazivala okolini, već njenim ljupkim licem, okruglim obrazima i velikim smeđim očima.
Sjedio je uglavnom u klupi ispred nje, a ponekad je imao priliku sjediti do nje čitavi sat, ponekad i blok-sat. Tada mu je bilo dovoljno teško, da usprkos odličnom uspjehu i vladanju zadrži dovoljno koncentracije na satu.
Danima je razmišljao o njoj, o načinu kako da joj se približi, ne fizički, već u čuvstvima, da njihova školska konverzacija preraste u nešto drugo, nešto više od obične simpatije.
U tim danima prvih simpatija i bujanja hormona bile su mu drage i druge cure iz škole i susjedstva, ali ona je imala posebno mjesto.
Tog svibnja, svakog jutra u dvadesetominutnoj šetnji do škole promatrao je veliki grm ruža. Prvih je dana razmišljao kako bi bilo ubrati i pokloniti joj ružu, kako bi svratio njenu pažnju na sebe. Kako su dani odmicali, imaginacija je bila sve veća i činilo se sve jednostavnijim realizirati naum.
Jedno se jutro popeo na ogradu, ubrao cvijet, nosio ga dugo u ruci, da bi ga pred školom skrio u džep od kute i tu čuvao sve dok se nije vratio doma. Slijedećih nekoliko dana ponavljao je ritual, sve do petka, kad je, vrativši se doma, odlučio u razmišljanju ohrabriti sebe. Gotovo da cijeli vikend nije razmišljao o drugom. Bilo mu je teško, svoje misli nije imao s kim podijeliti, ni u obitelji ni u društvu.
U nedjelju navečer zaspao je siguran u sutrašnji uspjeh. Ipak, nije mirno spavao. Povremeno bi ga probudila lupa roleta o prozorsko staklo i jak, neobično jak fijuk vjetra. Između buđenja, sanjao je njeno ozareno lice i velike smeđe oči.
Probudio se dobre volje, siguran u sebe i u uspjeh.
Kad je izašao na ulicu vidio je prave razmjere sinoćnjeg nevremena, jednog od najžešćeg nevremena koji je zadesio njegov grad. Kolnici su bili blatni od crvenice koje su nanijele bujice s obližnjih brežuljaka. Slomljene grane, prevrnute kante, nanose šljunka i kamenja promatrao je putem do škole. Odmahivao je glavom u nevjerici, ali njegove su misli bile drugdje. Još malo, iza ugla je grm, govorio je sam sebi.
Žurnim korakom prošao je posljednju zgradu prije ograde…. i stao. Nekad raskošni grm, koji je zaklanjao pročelja susjednih zgrada, bio je uništen. Jak vjetar i kiša odnijeli su sve cvjetove, a latice i lišće razasuli uokolo. Sagnuo se i nježno pokupio nekoliko latica. Spremio ih je u bilježnicu i otišao u školu. Cijeli je dan bio šutljiv i zamišljen, sve dok mu se ona nije obratila i zamolila ga da joj napiše spomenar. Pogledao ju je u oči, tuga i zamišljenost zamijenio je osmjeh, a bilježnicu lijepo ukrašenih korica spremio je u torbu.
Navečer ispunio je spomenar. Umjesto odgovora, na pitanje tko je tvoja simpatija, uredno je složio i zalijepio laticu ruže.

lijepa prica :)