...

Zvuk automobila u kojem se vozimo drapao je noć. Tek započetu ali još jako daleku za dvije duše koje nemaju mira ni u čemu. Gledam u retrovizor svijetla iza sebe izbjegavajući tvoje oči koje volim, koje želim, a koje tako prodiru duboko u mene a ja to ne podnašam. Ne želim da znaš ono što ja znam. Ne želim da dotičeš nešto drugo osim mene, a bojim se. Tebe se bojim.
Da li je sve laž što izgovaraš ili sušta istina, zna samo mrak.
Želim ti poslati maskirne lovce koji u crnom love, da teče krv i njome lijepiš moje ime, samo te slušam kako dišeš kraj mene. Ne mogu omirisati zrak, zatvorena sam. U samoj sebi ležim kao naga žena. Žena koja te želi u sebi. Toplina je svuda oko nas. I moja želja da me dotičeš i držiš u svom zagrljaju kao ranjenu životinju koju želiš spasiti. Bijele crte mi se miješaju pred očima. Više ne vidim od suza koje se ne vide. Sasvim su prozirne a pune sadržaja mojih svakidašnjih misli o tebi.

- Molim te, nastavi ti, ja više nisam normalna.-rekla sam mu tiho i stala kraj jednog polja.
Zamijenili smo mjesta u automobilu. Ja sam ponovo izašla van da udahnem svjež zrak koji je nemilice dopirao iz svih smjerova a na nebu se jasno vidjelo na milione zvijezda. Gledala sam u njih pušila cigaretu. Izašao je iz auta i stao kraj mene zapalivši i on jednu.

- Vidi, u autu pokazuje 22 C.-rekao je.
Pogledala sam njegov, meni se činio, ciničan podsmjeh. Radi njegove jake mentalne inteligencije nikad se nisam mogla opustiti pa makar mi sve nudio na pladnju kao gotov čin. Sve sam doživljavala kao ciničnost. Pa makar najobičniju njegovu riječ. .

Cvrčci su nemilosrdnu pjevali dok je u meni tinjalo nešto, uzdizao me taj mali žar. Njegova šutnja je imala dubinu uspavanog a budnog muškarca koji je mogao jednostavno sve. Ni petnaest godina provedenih uz istu osobu ne može buditi nešto tako razbuđeno i uzbuđeno kao petnaest minuta uz njega. Otvorila sam gepek auta i izvadila pivo, jedno za sebe i jedno za njega. Polako je otvarao konzervu, svojim čvrstim pokretima ruke. Otpio je par gutljaja i rekao mi direktno:

- Ja ću te sada poljubiti pa makar umro.- zatim je to i učinio.

Točno rečeno ja više ne znam gdje je završila moja limenka. Zadnji njezin znak je bio zvuk kotrljanja niz cestu. Neočekivani doticaj njegovih usana prepolovio je sav moj strah prema tom čovjeku. Kada sam jezikom osjećala njegovu toplinu kao da sam mu ljubila dušu. Čulo se kotrljanje i njegove limenke cestom. Kao dva autsajdera koji blude cestom ali bez brzine. Sve je bilo polako, svaki njegov dodir i prodor je bio polagan. Smion. I sama grmljavina koja se čula iz daljine je bila obasuta čarima lijepe ljetne noći. Kao i njegov dah na mojoj koži, po grudima, trbuhu, rukama…naslonjeni na auto. Povremeno su prošla neka svijetla, ali nismo marili za njih. Kao da smo bili na pozornici svijeta uprtih očiju prolaznih ljudi kraj nas. Čula se tu i tamo truba ali nismo marili ni za to. Sve je išlo k tome da on uđe u mene. Njegov pritisak tijela na moje. Njegovi prsti u meni, moji u njegovoj kosi i utisnuti poljubac na usnama koji nas je jednako sjedinjavao kao i njegov prodor u mene. Svojim pohlepnim dlanovima me obuhvaćao i lijepio svoje tragove mojim tijelom. Bili su usijani kao rešetke na izbjegličkim prozorima. Imala sam osjećaj da će me nježno rastrgati svojim rukama. Silina njegovih misli je prolazila kroz mene poput vode koja je lomila sve pred sobom a opet zaustavila se u nekom ulegnuću kao u mirnoj luci. Pasalo mi je da mi čupa kosu i voljela bi da mi je rekao: „ ti si meni posebna“.
Zakopčavao je hlače i rekao:

-Sjebali smo pivo.
- Barem mi se neće pišati.- rekla sam i sjeli smo u auto.
On je nastavio voziti kraj polja. Gledala sam igru munja ispred nas. Činilo se tako stvarno u nestvarnosti. Pomislila sam u sebi: „želim gledati kako spavaš“. Željela sam da ne završi samo tako kako činilo, da ovu noć pretvorim u pikule koje bi kasnije zgazila teškom cipelom u krhotine žene i njenih snova za njim. Mrzila sam biti lakovjerna. Osjetila sam pritisak u mjehuru i to me prenulo u mislima.

- Moram ipak izaći.- rekla sam.
- Ha ,ha, znao sam.

Stao je i ja sam izašla van. Odmaknula sam se iza auta da obavim svoje ali sam na tren zastala kada sam ugledala dvije cipele koje su virile iz poviše trave. Krenula sam u travu i vidjela noge. Čovjek je ležao u njoj. Prislonila sam mu prste na vratnu žilu da provjerim ima li puls. Bio je jako slab. Vratila sam se do auta i kroz prozor mu rekla da izađe van.

- Što je sad? Ne možeš sama? Ha, ha.-rekao je.
- Ne, dođi, čovjek leži u travi poluživ.

Sljedeća scena:
Čekamo hitnu pomoć i raspravljamo kako je ipak bilo od koristi moje pišanje da bi čovjeku spasili život, a kako ću ja spasiti svoj,na to nisam ni pomišljala. Nakon ovog s njim sve mi se činilo lakše i lakše. Ljepše i ljepše.

bog mater vise i pederima i lezbacama, pljuc

a di si ih vidio?

ja sam sve pročitala
pa čak i zalutali komentar
veliko je to štivo za mene za ovaj sat

.."Vidi u autu pokazuje 22 CM.."..ispravak netočnog navoda.

hahaha...22cm:)))

petra, dugo te n vidjeh tu.

hmm, počašćena sam što me se sjetiš kad me vidiš..
(lijepo je to pročitati)
ponestaje mi inspiracije za doć ovdje,
ionako više skoro nikog ne (pre)poznajem od blogera

i ja nešto tu dugo nisam bila,,,i vidim kako su se nikovi izmjenjali ovdje.

lijepo

jedva čekam ljeto,možda i meni naleti neka koja voli pivo :)...( lijepo opisano..kao i uvijek kad ti to radiš )