DUGA
zvonilo je s vrata... otvorih...i ko prije sreća, sada tuga zagazi preko praga. samo tako, skrivena u tvojim đepovima, u vlaknima kaputa. prokleto lako. nezvan gost što samnom otvara božićne poklone...... nismo se vidjeli dugo, kažeš. i istina je. predugo. falila si.....pitam se , jel jako. zapravo i ne želim znati. vidim samo, tvoje smeđe oči zelene su.....od plača. bol s lica ne silazi. što li radi ovaj gore, rado bi da znam? kako pomješa boje i ljude i sve ispadne, na kraju..... jedan stvarno, neobičan život. pomalo za svakog od nas.
29.12.2004. u 20:07 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara