neinventivni kuriozitet

Na crnom odru
Tamo gdje sjene tonu,
Tamo ću pomaknuti kamenu tonu
Kad zamrači mjesec,
Virnut ću ko ćuk u tvoj lijes-ću
Malo ću ti isprevrtati kosti
Malo ću te u te u grudni koš ubosti,
ispremiješat ću ti stoljeća od bola do bola, Učitelju Povijesti
Da vidim gdje ti je brat
i onda zasjesti na gozbu, na čelo stola.
1. i 2. i zadnji svjetski rat,
svejedno, ne zna ni tvoja kći,
datume ne pamti.
i ničeg osim rasola.
Složit ću ti udove pažljivo kao pazle, na sitne komadiće
u mojem umu oživjet će
sve izgubljene bitke
i smijat ću se tebi, Učitelju
dok se klackaš na vjetru
Ne, nisu to vile
Ni ajdučke čakije
ispod mutave mjesečine
To sam samo ja,
Tvoja dektiva
I moja rakija
Od smrti sam te iščupao
i sad bih malo gledao
Ima li vatre i ognja
Ili si od dronjaka i drva
Snimit ću sve na mp3,
Nek se dive unuci,
A možda pošaljem i policiji.
Grobovi pamte, samo šapni zemlji
Zagrmjet će vulkani
Zalaj na sunce, isparaj nebo, onog gore
Otvorit će se more
Zapjevaj ako vidiš dan,
gol i umoran
i kiša će pasti ko zaborav
na bršljan i križ (da metnem ružmarin ili ružu. ma hoću pički materinu)
Naući me, sad me nauči
Al nemoj, nemoj nikada plakati.
ne vidim koračati ( i pišati)
I nemoj moliti
obrazi će strunuti, crvi će ih glodati

Nitko ne komentira. Ne shvaćaju ili se ne usuđuju? A pjesma dobraaaaaaa...

A zašto je dobra? Evo vako: tvori zorne slike. Ispreturane. Kao kosti. Kao stoljeća koja spominje. Miješa visoki i niski stil (npr. "odar" i "pičku materinu").

Sve to, naravno, ne jamči kvalitetu uratka, ako čitatelj ne bude zaintrigiran. Mene je ponio emocionalni naboj: mješavina pijeteta, bijesa, tuge i humora koji joj daje oduška. Zato mi se dalo čeprkati (tj. čitati).

Žao mi je što znam kontekst nastanka ove pjesme. Svejedno, kad sam je pročitala, dominantan dojam je bio da iskazuje univerzalnu istinu: bezobzirnu radoznalost suvremenosti, kojom skrnavi prošlost. Banalizira je. Pretvara u suvenir (mp3 za unuke).

JA ČAK ZNAM KO JE AUTOJ.....

A svejedno, koliko god dan bio "gol i umoran", "grobovi pamte", tj. sebe spoznajemo kroz prošlost; ili se kroz nju interpretiramo; pa i određujemo budućnost (opet onaj mp3 za unuke).

Narativnom glasu je patos nepodnošljiv. Zato kaže "ne vidim koračati (i pišati)"; rastrgnut(a) je između uvida s jedne strane u banalnost smrti, prošlosti i pratećih obreda, s druge strane u njihovu presudnost; želi se otrgnuti, ne želi ih obilježavati... ali ne može mimo njih. Na kraju im ostavlja dostojanstvo, crvima unatoč.

("i nemoj moliti")

zato što nismo, duševno posni. pa da tudju bol prevodimo na svoju taštinu.