Indrilogija

...ni sama ne znam zašto se sjetih večeras jedne divne i istovremeno tužne zgode, jednog trenutka koji mi je poklonio posve nepoznati čovjek i ostavio dubok trag sve do danas...kad razmišljam o njemu doživljavam ga kao svog Anđela koji me je naučio kako čovjek može biti ljudina....

...stajala sam jedne zimske večeri u svom omiljenom kafiću u kojem je davnih godina boravio naš veliki pjesnik i svojim prelijepim unutrašnjim svijetom obojio na neki način zrak, svaki milimetar toga mjesta, te se svatko tko bi u njemu boravio i udisao nevidljive boje njegove duše nesvjesno bio pri tom nadahnut i na neki način kao uzvišeniji u svom trošenju vremena u običnom kafiću...tako sam doživljavala to mjesto i mislila da ga svi koji tamo zalaze, tako osjećaju i na sličan ga način doživljavaju, do trenutka kad mi se tamo desilo nešto što nikada neću zaboraviti ...sjećam se točno svakog detalja i svega što se desilo te hladne januarske večeri...

...kafić zadimljen, krcat ljudima koji su glasno razgovarali, pijuckali svoja pića, pozdravljali pridošle, smijali se šalama nekog slučajnog komedijaša koji je popio koju kapljicu više, izmjenivali više ili manje značajne poglede, mjerkali suprotni spol, bilo je i troje slučajnih namjernika koji su svratili samo da bi se ugrijali toplim čajem i ne poznavajući nikoga, šutke izašli u hladnu zimsku noć, utopljeni vručom tekučinom...

...broj ljudi se povećavao iz minute u minutu, te je ubrzo nastala prava gužva i postajalo je sve napornije pričati, čuti što govori sugovornik pored vas....s naporom sam slušala što mi govori moj znanac, a on se raspričao o nekoj crnoj maloj, kratke kose, studentice prava - ma znaš je sigurno, ona tamnooka slatka cura što uvijek nosi niske cipele i smiješne kapute, ogrnuta predivnim šalovima...kako ne znaš...ma daj...govorio bi mi, a ja pokušavajući se sjetiti i vizualizirati to biće koje ga je toliko zanijelo, kako bih mu mogla s odobravanjem reći - ah, da zaista slatka mala, ma znam kako ne...da ima smiješan zeleni kaputić....jer to je od mene očekivao, a bio mi je drag...ugledam slučajno usmjerivši pogled prema ulaznim vratima predivan prizor - otvore se vrata kafića kroz koja je izlazio, sukljao dim cigareta pomiješan toplinom prostora i mnoštva koje se guralo družeči se, a ulazio hladan zrak zime, pomiješan svježinom i vlažnošću snijega koji je pršio vani, vrata koja je otvorio pogrbljen, malešan starac...stajao je na ulazu dvojeći bi li ušao ili se vratio, jer previše se svijeta naguralo u malom prostoru...podigla sam se malo na prste kako bi ga bolje vidjela i upila čarobno uprizorenje, naime držao je u svom naručju ogroman buket krasnih, bijelih ruža...

...slika kao iz neke bajke, ništa na njemu nebajkovito, ničeg previše i ničeg pre malo - starac, naboranog lica prekrivenog sijedom bradom u dugom starinskom kaputu, mrljavog šešira prekrivenog s nekoliko pahulja, promrzlih i drhtavih ruku kojima je stiskao posve svježe, bijele ruže, ulazi u svijet koji nije njegov, kojeg niti ne želi, ali iz nekog razloga kao da mora i baš zato što mora ne želi ući...kontrast i metafora prolaznosti i ljepote života ...

...ipak uđe, zatvori jednom rukom vrata, drugom nespretno čuva ruže kao najveću dragocjenost, priđe prvoj skupini i ponudi jednu ružu ne kao dar, več kao dio ljepote koju će možda netko kupiti od njega i dati mu sitan novčić...

...odbijali su ga redom svi, neki zbog napetog razgovora koj su vodili, neki iz čiste bahatosti, neki nisu imali taj novčić koji je starac tražio u zamjenu za ružu jer su ga potrošili na zadnju čašicu pića, drugi nisu imali kome pokloniti ružu, treći su ismijavali starca, neki peti ga nisu htjeli ni pogledati, a on je strpljivo gurajući se prilazio uporno nadajući se kako će bar netko uzeti ružu i dati mu dragcjeni novčić...

...pratila sam ga netremice, bio je u svom jadu nekakako ponosan, gord, njegove su oči bile tužne no bogate sjajem kojim sjaje oči nekog mladića...približavao se mojem društvu i tada već skrušen odbijanjem stao je i progovorio jasnim dubokim glasom -

Stupaj sa svojim mrakom

kroz propast horizonta;

sa tajnom i oblakom

od fronta, pa do fronta.



Stupaj sa svojom tmušom

kroz ponoc cijele zemlje;

pjevaj sa svojom dušom

gdje god se spava i drijemlje



Dosta je laži ! što mi treba

to nije mnogo, dobri Bože,

i toliko se dati može;

tek ljubav žene, vidik neba



I ništa drugo. Ništa vece.

Da je u tebe dobre volje,

meni bi bilo čisto bolje

i — čisto ravan put do sreće.


...žamor se stišao, u starčevom oku pojavi se suza, ruže se učine još bjeljima i nasmiješenima, njegove bore dubljima i večima, no sjaj u njegovim očima postao je kristalan i prodoran...

...taj je tren tišine bio kratak, kao da je netko čarobnim štapićem na sekundu zaustavio vrijeme i zbivanje u njemu, a onda se odmah sve vratilo kao što je bilo...žamor, dim, guranje i ignoriranje "čarobnjaka"....

...srce mi je stalo, ljutnja me preplavila, odlučnost me probudila...zamolila sam poznatog konobara da pronađe makar kvadratić mjesta za starca, da mu topli čaj i možda neki preostali sendvič...on je to učinio, no "čarobnjak" ga je odlučno odbio, ne prihvativši niti čaj, niti sendvič...posramila sam se i naljutila na samu sebe jer nisam odmah shvatila veličinu tog čovjeka, a on je odbijajući konobara nešto govorio, oaj je pokazao rukom u mom pravcu, a starac je uputio pogled prema meni, progurao se došao i stao ispred moga lica ravno me gledajući u oči - tihim glasom rekao - gospodična, ljubim ruke - i pružio prema meni cijeli buket ruža...

...zbunio me, taknuo do srži, suze su samo potekle niz moje lice, bila sam skamenjena i totalno nedefiniranog stanja, preplavljena čistim osjećajima...

...gurao je ruže u moje naručje govoreći - bit će mi čast ako primite ovaj buket na dar -

...primajući zdvojna buket i dalje zbunjena i neartikulirana uspjela sam samo promrmljati - ali ne, nikako...pa ove su ruže....a on je nastavio rečenicu - za vas- ....jednom rukom skinuo je šešir, lagano se naklonio, vratio ga nazad na glavu, okrenuo se i pošao prema izlazu, otvorio vrata i nestao između pahulja i noći...

...za mene je tog trenutka stalo sve i sjećajući se sada dok pišem ove retke, proživljavam na posve isti način, istim intenzitetom taj trenutak svog života....

...shvatila sam tada, iako jako mlada, svu snagu i veličinu ljudskosti, snagu ponosa, ljepotu nečijeg bića, toplinu nečije duše i užas životne nepravde, nesreće i onog tonu teškog bremena koji moramo prenijeti kročeći svojim putem...

..taj mi je čovjek, preko noći promijenio život...

...sigurno nije više živ, nikada ga više nisam srela, često ga se sjetim u tužnim nelagodnim životnim situacijama, pokušala sam saznati tko je i gdje i kako živi,no nisam uspjela saznati ništa i zato kažem da sam srela jednom svoga Anđela, jer stvorio se ni od kuda, vratio se tamo i poklonio mi s bijelim ružama ono nešto što je sveto - dio svoje anđeoske duše...

...nisam jako dobra, pa samo ponekad kad mogu i kad se sjetim, na grob koji je zapušten i neuređen, s meni nepoznatim imenom i prezimenom - položim buket bijelih ruža...

lijepo

..:))..tnx

dirnulo i mene, lijepo sročeni i ispričano!

:)))

...a još jutros sam rekla sebi "danas nećeš plakati"...

hm..i da...koliko puta bi zaista buket ili samo jedna ruža riješila mnogo toga..ali ali...treba imati stila..

..hvala svima na lijepim komentarima...:)))

--- bijele ruže, nježneruže, gdje li ste..

Nisam ljubitelj patosa i patetike, ali ovo si izvela s mjerom; na rubu, ali s mjerom. Dobro.

@Dalektron - ponekad nam stvarnost i jest patetična...hvala za komentar...:)

.....srela si svog anđela..... svi ga ponekad sretnemo samo ga rijetki prepoznaju.....prekrasno napisano

@meduzvijezdama - neprekidno srećemo svoje anđele i primamo poruke od njih, samo rijetko to prepoznamo....:))