...

Iza njega je bio dug put. Prošao je preko velikih oceana,mora,kontinenata,da bi se zaustavio na planini. Visoki stup a dolje beskraj. Poput malog dječaka stajao je na rubu provalije gledajući u bijesni grotlo ispod sebe. Bjesnila je vatra,ispuhivao proziran dim,dok se njegova smeđa kosa lelujala na vjetru koji je bio jedva podnošljiv. U sebi je vidio malog dječaka i klizile mu suze niz lice. Padale bi u grotlo svoje sudbine. Topile se i pretvarale u paru a sol bi poprskala zemlju oko njega. Konačno oslobođenje i mir u tijelu. Grčevi su naglo popustili i u njegovo srce je ušla lakoća postojanja.

Mali Viliam,od Kunisa je stajao kraj njega. Imao je crveno lice i debele obraščiće. Poput malog djeteta. Ispitivačkim pogledom šarao je po njegovom licu. Licu Dominisa,ratnika svog vremena. On se tukao za svoju drugu polovicu srca. On je sjekao glave neprijateljima,ubojicama svog plemena. Oštrim mačem je zamahivao i tijela ljudska parao do zadnjeg daha. Njegova kraljica je bila jedina žena na ovom svijetu za koju je bio spreman svoju glavu dati,svoj život. Slike krajolika su se vrtale u toj glavi. Nadnaravna snaga koja ga je gonila da ide dalje. Da ubije sve koji su mu stajali na putu. A onda poslije bitke da se zavali u skute žene poput svoje majke.

Tako je mislio ponekad kada je maštao i vračao se u svoje djetinjstvo. Sada je imao pravi razlog za to. Njegovih 40 godina života i krivih putova učinili su svoje. Nikada nije volio biti prizeman poput mnogih ljudi koji su ga okruživali. Okrenuo se u krevetu i gledao njezinu kosu koja se prošarala po jastuku . Zamišljao je njezino lice kako tiho diše na nosnice i sklopljene oči koje sanjaju. Nakon svih svojih avantura koje si je priuštio za života s njom,nije više mirno spavao. San je dozivao u svoj mir. A mir bi bio umjetno stvoren bijegom u maštu.
Grotlo se podivljalo. Armija odvratnih demona iskakali su iz njega nemilosrdno krvavih crvenih očiju. Zaklopio je oči i zauzeo stav ignoriranja. Tražio je u svojim mislima svoju kraljicu mira. Onu koja mu je utisnula pečat ljubavi na usne.
Viliam ga je primio za ruku. Pogledao je to djetešce velikih smeđih očiju i zagrlio ga.

-Dominis,zašto plačeš?-pitao ga je.
-Plačem,maleni,plačem da zaboravim na bol.
-Gdje je ona?-pitao je Viliam.
-Tu negdje.-pokazao je na svoju glavu prstom.
-Čuvaš me od ovih nakaza?-pokazao je na demone koji su ih okružili i stajali kao da čekaju da on prvi krene.
-Čuvam,uvijek ću te čuvati.-pogladio ga je po kovrčavoj kosi.
-Zato što si hrabar i jak.-tiho mu je šapnuo Viliam.

Oduvijek je sanjao da je napisao Malog Princa. Snažnih riječi u dvosmislu. Okrenuo se prema istoku. Tamo se nalazio prozor na šestom katu. Kada bi iz kreveta gledao kroz njega vidio bi samo nebo,zvijezde i oblake. Nebo ga je dozivalo da se popne mislima u njega i da stvara drugi svijet. U kojem je bio jači,pametniji i poduzetniji čovjek. Uz sebe je imao malo nezaštićeno stvorenje na koje bi pazio. Zamišljao bi svoju kraljicu za koju se tamo bori. Borba za ljubav. Postojanje. A nebom bi šarale zrake u bojama kada bi je našao i ljubio. Svojom snagom bi uništio sve što je bilo negativno. I strastveno bi ljubio.

„Snaga je u glavi Viliame. Sve što vidimo i čujemo možemo kontrolirati. Tako možemo i ljubiti. Voljeti. I ove demone pokoriti. Uništiti svo zlo na svijetu nije moguće. Ono će uvijek biti tu negdje,ali ga možemo smanjiti. Vidiš,tvoje suze koje ti sada klize po obrazima,one su stvarne. Ti ih ne vidiš,ja ih vidim,ali ih osjećaš,ja ne. Tako vidiš da ja patim,ja ne vidim,ali osjećam. „

Gledao ga je u oči. Držao još čvršće za ruku kao da će pobjeći. Bojao se,cijelog se svijeta bojao,da ne ostane sam. Čuo je flautu u daljini,koja je zvukom parala nadošlu maglu. Stvorio se lik starca koji je svirao a iza njega je išla njegova povorka ljudi siromašne odjeće bosih nogu. Nosili su nečije tijelo na nosilima. Mogao je vidjeti dušu svoje kraljice koja je lebdjela iznad njih. Gledala ga je svojim zanosnim očima i pružila mu svoje ruke. Da li da ih primi? Da s njom otpleše zadnji ples?

Što je duže maštao,više likova i događaja je bilo u njegovoj glavi. Ustao se da popije nešto za suha usta. Tiho je stajao u kuhinji kraj prozora s čašom vina u ruci i cigaretom. Otvorio je prozor i svježe jutro ga je proparalo tijelom. Smiraj novog dana. Zašto dan uvijek tako tiho dođe? Da nas ne probudi? I tiho nam šapuće na uho kako još nije svanulo. Nadziranje izlazećeg Sunca je tako lijep čas. Može se hraniti duša takvim trenucima. I duša i oči napojiti bojama smiraja.
Sjedio je ispod velikog hrasta,Viliam se igrao negdje okolo sa svojim bubama koje je volio hvatati pa pustiti da lete. Svakog kukca koji je bio okrenut na leđa,nemoćnog kukca,okrenuo bi na nožice. Gledao je daleko ispred sebe naslonjen na drvo. Ispod planine se protezao veliki grad. Njegova svijetla večeri treperila su zrakom. Kraljica je bila sjedila naslonjena na njegova muška ponosna,tužna prsa. Milovao joj je kosu. Šaptao na uho kako je draga i topla. Makar nije među živima. Ona je njemu pisala svojim duhom kako je tu. Šarala je svojom rukom po njegovoj,milovala ga i ljubila. Rekla mu je:

-Kako se sada osjećam,znaš li to?
-Kako?
-Tako sigurno,jako sigurno,da sada svi oni demoni ovuda prođu,ne bih se bojala.
-Niti jednog?
-Niti jednog moj Dominis.

Uvila bi svoje tijelo kraj njega i prepustila mu se u svim čarima ljubavi. Iza njih bih svijet propadao,kule se rušile kao od karata,sijevale munje i zemlja prštala,a oni ne bi to primijetili. Svijet im nije trebao. Sami su sebi bili dovoljni.
Vračajući se u realu nije bilo teško za njega. Stalno je tako živio,stapao se maštom u svemu. Dugo bi tako putovao umom kroz vrijeme. Vidio je ženu kako je otišla na posao. Samo se odjenula i obula. Tiho je za sobom zatvorila vrata. Zašto ona nije poput njegove kraljice iz mašte? Zašto nju tako ne doživljava? A tako bih to htio. Stajao je poput bezumlja kraj prozora a u njemu je kuhala stvarnost . Sukobljavala se mašta sa stvarnošću, riječi bi same nadolazile. Kakvo prekrasno jutro. Sunce je izbilo i borilo se sa par oblaka jarke crvene boje koje bi slikari stavljali na platno. A navečer bi umirao dan.

Dan bi umirao ispod njihovih nogu. Sunce bi zalazilo i lica bi postajala tamnija. Njihova lica i zemlja. Upalila bio se svijetla koja su igrala noću. Stvarajući sjenke na šatoru. Jedan običan smrtnik. Dva smrtnika. I besmrtni Viliam. On nije mogao umrijeti.

Ljubav je postojala. Toliko je bila daleko da se činila blizu. Čista,iskonska ljubav koju je želio a nekad davno zaista imao. Kraljica ga je dozivala nježnim glasom,da se pridruži njezinim dodirima. Poljupcima kojima bi plovili daleko kroz crvotočinu u zagrljaju,čvrstom stisku tijela.

Sve te slike su mu prolazile umom kada je vidio tu povorku kako prolazi kraj njega i Viliama. Kraljica više nije pružala ruke koje on nije prihvatio. Samo se okrenula za njim i uputila mu zadnji pogled,pogled svoje nevinosti i čistine koju je imala u sebi. Primio je čvrsto Viliama za ruku i krenuli su dalje. Pustio ju je da umre konačno kako je to trebao prije učiniti. Da joj bace tijelo u grotlo i da nađe svoj mir na onom svijetu. Polako je nestajala s njegovog obzora. Gubila se u magli nedostižnosti njegovog pogleda. Osjećao se tako maleno. Tako sam. Tako daleko od nje i ljubavi. Morao je pustiti svoju kraljicu da ode zauvijek. Da nađe svoj mir i sreću,a on? On će morati i dalje u paklu još živjeti da bi i on umro jednoga dana i našao nju u miru i vječnosti.

Sada je muzika bila sve glasnija a njegovi uvojci kose su poskakivali kada je potrčao s Vilianom prema jezeru. Tražio je ogledalo duše na površini da se uvjeri kako je još živ. Da vidi svoje lice u njemu. Odraz života ili smrti. Vidio je sebe. Bio je sam. Viliamov odraz se nije vidio. Zaronio je ruke u njega da pomrsi površinu. Mrsio se njegov lik dugo,dugo,dok nije stao.
Legao se natrag u krevet. Subota je bio njegov neradni dan. Duboko je udahnuo i izdahnuo prije nego ga je savladao pravi san koji bi ga odveo u neku realniju bajku. A naslov ove će staviti negdje na kraju. Ako bude kraja.

TL;DR.

tak je to kad se previše družiš s djecom:))

a nema mi druge, znaš ti kako je to:)))

hehehe,znam.još sam popišan:))

hehe, treba se konačno osušiti:)))

čekam bolje vrijeme.malo mi hladnjikavo.a nisam nabavio pelene za inkontinenciju:)

sredit ćemo ti pelene prko jedne udruge,hahaha:)

kak se zove udruga? nitko nije savršen?:))

npr;zaostalost.com...:)

hahahaha,mora da ju je osnovao bandić.

kako si samo pogodio:)

vidio sam mu po trepavici desnog oka.:) takvu ima i jedan lik povrh Krapine:))

svi oni imaju to obilježe,to i djeca prepoznaju;)

nisam previše zagledao.bojao sam se da još nekog ne prepoznam.:)

dobar je strah kome ga je Bog dao:)

naravno.zamisli da me onaj opali toljagom po glavi. bio bi to porez po glavi stanovnika.ko i bandićev:)

bolje bombicom:)

bombicom pelinkovca? to može uvijek:))

vespar, meni se čini da bi tebe jedino motika u ruci zliječila. Ono kaj si mogel napisati u jednoj rečenici, restegnul si na tri stranice. Možda se ova tvoja opameti pa najde "prizemnog", onda buš tek videl grotlo..čega sve ne (svoje gluposti valjda)

pognioci imala loš dan.

ili ona mala medica:)

ja prizemna, meni je svaki da- dobri dan :)). Mene je jure demoni- prošlosti :))

misliš da mene jure?

mmmm,medica.ne bi bilo loše:)

bome ne bi:)

prisjela mi medica kad pročitah da se frajer u blogu jutro zbudil uz čašu vina i cigaretu.. Vino na prazni želudac.. ni čudo da fantazira :))

pognioci, taj frajer je fikcijski tip, a ti si tip žene koja voli leptiravu prozu i poeziju.

čovjeka muči nizski tlak pa mu crnjak pomaže...da lakše prebrodi radni dan:)

mobile je shvatio u čemu se radi:)

(suze mi frcaju od smijeha) :))))) mobile, da sam kaj zgodnija mam bi te oženila za sebe :))

:)))

UPS:)) al bi se usrećila:))

hehehe:)

Lako mene usrećiti..nego bi mobile dobio temu za blogove :)

..valjda pogonsko....gorivo....;-PPP