Basna o galebu i mishu

Neobičan osjećaj,u potpunosti,ponovo uvući se u krletku i sklupčati se podno njihaljke.Trebalo bi pružati utočište doma,mirnu luku,a zapravo je hladno i vjetrovito.Prevelika krila ne stanu ispod njihaljke,a vratašca zjape napola otvorena,pozivajući i mameći na ponovni izlazak.
Izlazak,on sam i nije bio očekivajući.Previše otvorenih horizonata,previše slobode,kaos vrtloglavih želja.Izazivao je mučnu nesvjesticu uzbuđenja.U malim količinama,ona je užitak.U suprotnom izaziva glavobolju.Ne volim glavobolje.Ne volim prevelike horizonte.Ne volim ne vidjeti kraj.Izlazak,definitivno,nije bio potrebit.
A sada.Ni kućica nije ugodna.Previše propuha rashladilo ju je.Previše tišine zaglušilo ju je.Nekada tako ugodni dom,postao je brlog stranca.Nepoznati predmeti,pretijesan prostor čine me tužnom.
A opet,to nije poznata tuga.Ona ugodno mekana,utješna tuga.Ova je neka novonadošla,kao virus koji sam pokupila izlaskom u svijet,bez konkretnog lijeka da ju liječi.Možda ležanje podno njihaljke pomogne,u nekom trenutku,nakon dovoljno dugo vremena.
Suma sumarum,svijet nije mjesto za mene.
Moja krletka je moj svijet.Ustvari,bit će ponovo moj svijet,kad ga opet,učinim svojim.

time out ...pet minuta odmora...treba nekad

ma dobro je to sve...da nema uspona i padova čovjek ne bi ni znao da je živ, to je slično kao onaj aparat na koji te skopčaju u bolnici i koji prati otkucaje srca,,,dok crta ide gore-dole sve je ok, a ako postane ravna onda je problem...