Indrilogija

Svi smo imali ili imamo dva djeda i dvije bake. Nismo ih birali, kao što niti oni nisu birali nas, jednostavno smo se dogodili jedni drugima i nikada nisam čula kad netko priča recimo o svom djetinjstvu, da priča o djedovima ili bakama, uvijek kažu - moj djed....moja baka, kao da ono drugo dvoje ne postoji. Ne govore o djedovima ili bakama, a zašto je tako nema pravila, no nekako ispada da smo bliži jednom djedu ili jednoj baki. Kod mene je posve druga priča, jer ja sam imala dva djeda i tri bake i sa svima sam bila bliska. S nekima istina malo više, s drugima malo manje, ali nikako ne bih mogla kad pričam o djetinjstvu pričati drugačije nego o svima - o moja dva djeda i tri bake. Da, tri bake.

Svoju baku Mariju, koja je donijela na svijet mog oca, nikada nisam upoznala, jer umrla je od upale pluča u svojoj trideset šestoj godini, no toliko sam slušala o njoj od djeda i rodbine, pa imam osjećaj ne samo kao da sam je znala, već da mi je jako bliska. Od kad znam za sebe slušam - ma vidi je, ista Marija, oči, usne, izraz lica, kao da se jadnica reinkarnirala u maloj...Kad sam bila mala, nisam znala što znači riječ - reinkarnirala - pa sam jednom pitala djeda, a on se samo nasmiješio i rekao - jednog dana ćeš shvatiti. Naravno, danas kad gledam u bakinu fotografiju, razumijem o čemu su pričali, jer kao da vidim sebe, ali prisjećajuči se priča, izgleda da sam naslijedila i bakinu blagu ćud, mir, blagost, strpljivost....o njenim manama nisam nikada ništa čula, pa ne mogu ništa niti reći o njima, ali vjerojatno sam i njih naslijedila od bake Marije.

Kad je jadnica napustila ovaj svijet, ostavila je iza sebe mog djeda s četiri mangupa, jedan drugom do uha, kako se kaže, a najmlađi je bio moj tata. Imao je tada šest godina.

Kako je djed morao raditi i brinuti se za sinove, a oni još mali da bi bili sami dok ga nema, odlučio je djed oženiti se po drugi puta s nekom dobrom ženom. Nije imao izbora, no imao je sreće, pa je u njegov, a kasnije i moj život ušla moja treća baka. Baka Mikana, kako smo je od milja zvali, jer i njeno je ime bilo Marija.

Kažem treća baka, jer ona je bila zaista divna baka. Ispalo je nekako da je najviše voljela mog tatu, jer je bio najmlađi i po njenom pričanju, najposlušniji od svoje braće, pa sam po inerciji naslijedila njenu ljubav prema meni, po tati.

Mikana je bila zanimljiva žena u svakom smislu, djed je zaista imao sreće...odmah je uvela red stigavši u kuću, a ono što me najviše dojmilo u sjećanju na nju, sad kao odraslu ženu, jest činjenica da je iznad bračnog kreveta do njene smrti visjela vjenčana fotografija mog djeda i moje prave bake Marije. Sjećam se kako mi je kao maloj znala pričati o njoj s poštovanjem i riječima - sjećaj je se uvijek, to je tvoja prava baka...ja sam ti isto sada baka, ali znam da bi te ona voljela kao što te volim ja.

Tada baš i nisam razumjela snagu njenih riječi, no sječajući se tih trenutaka osjećam i veliku ljubav i sjetu, ponos što mi je bila treća baka.

U kući mog djetinjstva, živjela sam s roditeljima, djedom i bakom Mikanom, tako da mi je svakako na svoj način odredila djetinjstvo i naučila me mnogo čemu, no ono najdraže mi usađeno od nje jest sposobnost prihvaćanja svih ljudi i sojećaja za humor. Kad je se sjetim, prvo što mi padne na pamet je naš smijeh. Što god bi radil iuvijek je bilo popraćeno smijehom i šalama.

Nakon djedove smrti, Mikana je ostala sama u kući jer samo roditelji i ja odselili, pa sam je često posjećivala, nosila joj mamine delicije i pomagala ako je nešto trebala.

Jednom, prisječam se, bio je krasan ljetni dan, uđem u dvorište i zateknem je kako sjedi ispod tende od vinove loze, u hladu, sama i u posve neobičnom izdanju. Nosila je obično u punđu smotanu svoju bujnu crnu kosu, uvijek u nekoj praktičnoj cvjetnoj haljini i niskim cipelama. Tog trenutka ugledah je u svečanoj crnoj haljini s bijelim točkicama, cipelama s potpeticama, povečim slamnatim šeširom ukrašenim bijelom svilenom trakom,u kojeg je sakrila svoju punđu, bijelim koncem čipkanim rukavicama i s cigaretom u ruci, našminkana...sjedi Mikana i gleda negdje u daljinu....Priđem joj i zbunjeno pitam - pa kaj ti se dogodilo, kak si se to obukla?....Pogleda me ozbiljno i kaže - čuj mala. rekla mi je Mikana da te odvedem na kolače i sok, kad dođeš, ona ima nekog posla u gradu....Aha, pomislim, hoće se igrati, OK i prihvatim igru, najviše zbog kolača u slastičarnici u koju smo obično zalazile, a koje je radila jedna debela simpatična slastičarka, koju opet pamtim zbog svojih divnih torta koje je Mikana kod nje naručivala za moj rođendan, a koje su izazivale čuđenje, radost i ponekad malu dječju ljubomoru mojih prijatelja, jer u ono vrijeme, imati naručenu tortu iz slastičarnice i još na tri kata - bila je senzacija, koju je Mikana uredno i tradicionalno svake godine priređivala na moj dan.

Ugasi cigaretu i kaže, - prestajem pušiti - , a nije uopće pušila, uzme malenu damsku torbicu ( a nije ih podnosila) i krenemo prema slastičarnici. Naručila je dva najljepša kolača, meni što sam izabrala, narančastu "koktu" i sve to popratila teatralno damskim pokretima, tako da sam ja bila neprekidno na rubu jakog smijeha, no i dalje prihvačajući njenu igru pitala sam se što će s kolačima, jer nije ih smjela jesti - imala je šećernu bolest. U čudu sam i zabrinuto gledala kako guta svoje kolače, no bilo mi je tako napeto što će dalje smisliti pa sam i ja gutala svoje kolače i pogledavala nasmiješeno, upitno u nju. Pričala je neke besmislice, glumatala i ništa mi nije bilo jasno, no odmah kad smo izašle iz slastičarnice, skinula je rukavice, šešir i rekla - eto sad vidiš kako izgledaju dame i mogu ti reći nije im lako, ajmo mi sad u naš vrt, leći ćemo na travu i gledati mraviće kako nose svoje teške terete, pa ću ti pričati kako sam upoznala djeda - .Bilo mi je zabavno, no tek danas posve shvaćam što je htjela tom zgodom naučiti me, a kad smo se vratile i zaista legle na travu u našem vrtu i gledale mraviće, slušala sam strpljivo po ne znam koji puta iznova priču kako su se sreli ona i moj djed Janko.

NIje imala pojma o kuhanju, ali je zato imala nenadmašan način uvjeriti me kako nešto, što kao mala nisam voljela jesti pojedem do zadnje mrve, gutajući i s pažnjom slušajući njene priče - jer poriluk kojeg sam mrzila, stigao je iz daleke Kine i baš ga je uzgojio neki mali simpatičan kinez, a ona ga slučajno zna i tako...rekao joj je kako je poriluk i to baš ovaj kojeg jedem, tako zdrav i dobar, da ću ako ga pojedem narasti i biti jako lijepa i pametna...špinat koji nikako nisam podnsila slučajno je glavom i bradom ostavio Popaj jučer ujutro ispred vrata u jednoj šarenoj kutiji, baš za mene, poklon od Olive...a grah...e to je bila priča masnija od slanine koju sam isto tako mrzila, a koju je redovno "utrpala" u moja usta, a ja sam gutajući, slušala jer njene su riječi bile jače od osjećaja gađenja prema hrani koju nisam voljela...dakle grah, su marljivo cijeli mjesec, zrno po zrno i to jedno zrno deset mrava, nosili do njenih vrata,mravići, znaš iz onog mravinjaka ispod grma malina, pa bi ona svako jutro našla nekoliko zrna i isto ih marljivo skupljala, naravno za mene, pa sad nema smisla da rastužimo mrave i uvrijedimo ih, a još k tome ona sama se namučila kako bi skuhala ovaj divan "čušpajz"...pa sam ja da ne uvrijedim i ne rastužim Mikanu i male mraviće sve pojela svaki puta. Najveći štos je bio što nikako nisam htjela jesti grah koji je mama skuhala, pa ga je ona skrivajući odnijela do Mikane, a ja bi ga tamo uz njenu priču smazala...jer Mikana naravno kuha izvrstan grah, a onaj mamin ništa ne valja.

Jedino što je znala skuhati bio je kakao kojeg se onako prustovski sjećam i danas, njegovog mirisa u zimsko jutro, njegove guste teksture i boje, kao i lončića s naslikanim anđelom koji je ispod krila, podbođivši svoje slatko lice gledao u mene dok sam ispijala slatki kakao.Zo je bila samo moja šalica s mojim anđelom koji me čuvao kad bi MIkana negdje na kratko otišla, a ja ostala sama.

Eh i njena cimetom ispunjena štrudla od jabuka,a njegovim mirisom i susjedstvo, kore koje je s toliko spretnosti sama radila i ljutila se kad bi na tijestupri tom nastala mala rupa... kako je zaboraviti!

Mikana je preminula jednog toplog proljetnog dana. Kad odem do groba u kojem sniva svoj vječni san ne mogu suzdržati osmijeh na licu, jer uvijek se sjetim njenih riječi kad smo nosile cvijeće na djedov grob. Govorila bi stavljajući bijele margerite i paleći svijećice - blažen tvoj djed, jednom će počivati u marijasnkom sendviču, ispod njega jedna Marija, iznad njega druga Marija, u vječnoj ljubavi, u ime Oca i Sina i Duha svetoga - prekrižila bi se i gladsno to izrekla. Ne moram reći da nije uopće bila vjernica.

Takva je bila Mikana,moja treća baka. Mogla bih o njoj pričati dugo, dugo, možda jednom...no nikako ne prije nego ispričam priču o svojoj baki Ani.

i to sve o jednoj baki ?!
a tri ih imaš, imala..
podijeli ti to, u nastavcima :))
(nisam pročitala, još, :)..samo ovlaš)

lijepo napisano

@Petra-a-stijena ....možeš pročitati i ne moraš....:)

@vedranna ...hvala..:)

D JUTRO,prekrasan tekst,prekrasna priča,hvala,sve dobro.!

@MOLVIDA - dobro jutro- dan...hvala...:))