Dani oteti zaboravu

Dan je stvarno potrajao, a posebice današnji, kad smo imali punih sedam sati. Oko velikog odmora pomišljao sa već da zadnji sat markiram. Predzadnji sat pročulo se da zadnji sat imamo zamjenu. Neki su otišli („ne bu skužila“- izgovarali su se), a ja među šutljivom većinom, ostao. Doma putujem vlakom, pa mi je bolje biti u razredu, na toplom, nego se smrzavati u ovu kasnu jesenju večer na kolodvoru.
Profesorica na zamjeni bila nam je poznata sa školskih hodnika. U njenom rasporedu nije bilo našeg razreda, pa smo o njoj znali iz prepričavanja drugih učenika. Bila je draga i simpatična, kad bi je pozdravili, nasmiješila bi se i produžila dalje.
- Dobra večer. – Ušla je u razred, malo se namrštila zbog pojedinih praznih mjesta u klupi i, prije nego što je sjela, pričekala da joj odzdravimo.
Listala je dnevnik i pročitala što smo posljednje u gradivu radili.
- Dobro, - rekla je više za sebe i zaklopila dnevnik. Ostala je sjediti, prekrižila noge i započela s pričom.
Da nas malo razbudi, počela nas je neobavezno propitivati, a poslije je nastavila s pričom koja je bila uvod u slijedeću cjelinu.
Sjedio sam u drugoj klupi, njoj s desna, odakle se pružao pogled na prostor ispod katedre. Prednja strana katedre bila je zatvorena drvenom stijenom. Kako u klupi ispred nije bilo nikoga, bio sam jedini koji sam vidio da joj se skut crne suknje povukao više i otkrio rub samostojećih čarapa. Prvo sam netremice gledao, a zatim, u strahu da ne budem otkriven, prestao blejati. Osjetio sam da mi se uši crvene, a povremeni pogled na njene noge budio je u meni glad koju nisam, osim rukom, još nikad utažio. Misli su mi odlutale i poželio sam da sat čim prije prođe. Disao sam duboko, pokušao se koncentrirati, ali mi baš nije polazilo za rukom.
Zvonjavu posljednjeg sata sam jedva dočekao. Profesorica se ustala, zahvalila nam se i, uz pozdrav, otišla. Svi smo se odjednom ustali, spremili svoje stvari i izlazili van.
**
Kad sam došao na kolodvor, do polaska vlaka trebalo je još desetak minuta. Vlak još nije postavljen, pa sam dokono šetao gore-dolje praznim peronom. Odjednom, u nevjerici, vidio sam da mi se približava profesorica sa zamjene. Ostao sam ukopan, a ona mi se srdačno smiješila.
- Dobra večer, profesorice. – Pozdravio sam je kad se približila.
- Dobra večer. I ti putuješ? – pitala me dok je spuštala mali kofer na klupu do nas.
- Da. - odgovorio sam suha grla - U Donju Tvrdinu.
- Oh, pa to nekoliko stanica iza mene. Ja idem roditeljima. Slijedeća dva dana ne radim, pa idem svojima.
- Fino.- Nisam znao što ću dalje odgovoriti, pa sam ušutio.
Gledao sam niz kolosijek i srećom se približavao vlak.
- Dozvolite mi, - rekao sam i pružio ruku prema koferu, - da Vam ponesem kofer.
- Neka, ja ću. – uzvratila je, ali je kofer već bio u mojoj ruci.
Vlak je stao, a ona je ispred mene krenula prema vratima. Ušli smo u hodnik vagona i potražili prvi slobodni kupe.
- Evo, možemo tu. – rekla je kod drugog kupea
Slegnuo sam ramenima, ušao, njen kofer spremio na rešetke iznad sjedala i skinuo jaknu. Ona je se već raspremila i sjela. Sjeo sam joj sučelice, suprotno od smjera kretanja vlaka.
Putem pričali smo o svemu, više ona nego ja. Prekinuo nas je jedino kondukter kad je provjerio naše vozne karte. Sjedila je prekriženih nogu, a skut se kao, na satu, povukao i otkrio čipku. Bilo mi je teško zadržati pogled bilo gdje, osim na njenim bedrima. Gledao sam je. Oči su joj se smiješile, a ja nisam znao protumačiti taj osmjeh. Mučio sam se, više sa stidom, nego s željom koju sam osjećao. Želio sam je ljubiti u usta i po vratu. Grickati joj uho i ruku položiti na bedro. Zamišljao sam njenu reakciju kad bih to napravio i moguću sramotu koju bih mogao doživjeti.
U jednom trenutku vlak je naglo zakočio, a ja poletio prema njoj. Zaustavio sam se pred njenim licem i zadržao rukama na naslonu njena sjedala. Gledao sam je u oči i u trenutku vid mi se posve pomutio. Svoje sam usne spojio s njenim, ljubio je, lickao joj gornju usnu, grickao potom donju… Osjetio sam prvo njeno iznenađenje, a onda na trenutak, prije nego me lagano odgurnula, kako mi je uzvratila poljubac.
- Ja sam stigla. – ustala se, malo rumena u licu.
Spuštena pogleda skinuo sam joj kofer, pa pomogao da odjene kaput. Uzela me za ruku i rekla:
- Drag si momak, ali si premlad za mene. Razumijem tvoju želju, ali, - zastala je, - zaboravi. Sretno dalje, doviđenja.
Okrenula se i otišla niz hodnik. Nije čula kad sam joj odzdravio, a niti je pogledala prema vagonu dok je vlak kretao i odlazio dalje.

romantičar?:)