Ručkić krčkić

Nekad mi se činilo da je kaput: možeš ga imati ili nemati, ući u njega ili skinuti; ponekad ti je premalen, rijetko prevelik. Katkad ti se sviđa i svima ga hoćeš pokazati, ne skidaš ga sa sebe, čak i spavaš u njemu. Ali ima razdoblja kad bi ga odbacila, ne bi ga dala ni prosjaku, zakopala bi ga duboko u smeću, posramljena što je tako grozan.

Ali sada, sad znam da je život u meni, uvijek tu, živ-živcat i kad spavam, i kad mi je dosadno, i kad ne volim trenutak koji me obujmljuje, kad jedva čekam da prođe. I zato se uvijek (pod)sjetim: ček, uspori malo, taj trenutak manje je manje mene, manje mojeg života. Nastojim ne likovati što je prošao dan, tjedan ili mjesec do nečega čemu se veselim - s njima prolazim i ja. A neće mi se. Volim biti ovdje.

Dok sam bila životna kaputašica, robovala sam konvencijama i modi: aha, sad bih se trebala udati. Jesemti, još nisam, što će misliti o meni? Da nemam života, naravno! E hebga, ako nemam taj sezonski život, onda mi ne preostaje drugo nego se prebaciti u alternativu pa biti nešto avangardno, postati trendseterica ili nekonvencionalno shvatljiva ostatku svijeta: glavno je da ne ispadnem gola, beživotna.

Ajd, hvala kozmičkim silama, udala sam se u nekoj neprestarjeloj dobi tak da nisam morala nositi kaput usidjelice, nego sam se mogla prnčiti svojim novim ogrtačem supruge. I super mi je bio, širok je, svakome može pristajati, ali ja se u njemu nisam osjećala dobro: falili su mi džepovi, tajni i samo moji, bio mi je nekako krut i šuškav i stalno je o nešto zapinjao... A najgore od svega, grozila sam se pomisli da je to sad to, doživotno isti život, isti kaput, nema promjene, moš samo pokrpati kad se negdje podere ili nakeljiti nekakav ukrasić, mašnu, značku, broš...

Čeznutljivo bih gledala svoje šarene alternativce, koji su me sumnjičavo mjerkali, tako zaogrnutu, a slutila sam, pitaju se gdje sam JA u tom životu; imam li ga uopće, ili on ima mene? Počela sam se krišom presvlačiti, ondje gdje me nitko nije poznavao, a Iskrice još nije bilo pa je bilo teško... Ipak, našla sam nove alternativce, nove avangardiste i trendsetere, i povjerovali su mi, primali su me kao svoju. Međutim, i s njima je postojao problem: treba stalno mijenjati, usavršavati taj svoj životni kaput. Postaneš sumnjiva kad si stalno u istom. Pohaba(š) se.

Tek kad je moj muž umro, sinulo mi je da se možda nisam morala skrivati: nikad ga nisam pitala što misli o mojim drugim kaputima i bi li mu smetalo da ih tu i tamo promijenim. Mislim da ne bi. Ali, nisam pitala, nisam pokušala, ne mogu znati. Život prođe u trenu, njegov se ugasio dok sam bjesnila što nikako da prođu dosadni mjeseci do ljeta... Prošli su, a ja kao da nisam bila u njima. I odjednom je vremena bilo manje, a njega više uopće nije bilo.

Dragi moji Iskričari, svi mi IMAMO život. U nama je, naš, nije negdje drugdje. Ne moramo se uspinjati do njega ili viriti preko tuđeg plota da ga ukebamo. Stalno je tu. Uvijek. I kad spavamo.

On ide s nama kamo god krenuli. Pa čak i kad nikamo ne idemo, još uvijek je tu. Šteta ga je zaboraviti.

vega, ukaputimo se sami. Nema pravila kako treba izgledati supruga, majka, domaćica, zaposlena žena, slobodna.. Imaš samih žena vrlo uštogljenih i krutih..imaš udatih žena koje uživaju u životu (ne mislim tu na preljub).. Uvjerena sam da se sve može uskladiti.. I obući kaput..i skunuti kaput i obući jaknu..pa opet kaput.. Pravila kako se u kojoj životnoj ulozi ponašamo nametnuli smo sami.. a slika udate žene sa viklerima u kosi i ulogom klasične domaćice..mislim da je davno izblijedila..kao i majke patnice...

diš to ovdi pričat, ovdi se osim svog života žive i tuđi životi, još intenzivnije i jače nego vlastiti životi..nekima je malo život jedan.. a mjenjanje kaputa je čisti kurveraj, ali pozitivan..slažem se s time..

Pa da, pognioci, ta uvjerenost da je život nešto izvan nas, nešto što navlačimo NA sebe (za razliku od osjećaja da je jednostavno naše, istovjetno s našim bićem, bez obzira na okolnosti) potiče na dijetu: nas je sve manje da bismo što bolje stali u što više pomodne robe :-))

Habi, naučila sam da se to zove Life Mix. A zgodno je, zar ne, kad već ne možemo biti besmrtni :-))

ček malo, kaj si ti tako siromašna da nemreš biti besmrtna..ups, izvini onda..

Odličan post. Za zamisliti se...nešto slično je prijekišna jučer napisala. Život je ono što nam se događa kad razmišljamo o životu.

Nisam se baš najbolje izrazila sad. :)) Ali, znam da kužiš kaj sam htjela reći.

nastojim ne sljediti modu

Habi, nisam siromašna nego nudistica. Iz uvjerenja.

Boooocka, kužim, ali dopunjavam: i razmišljanje o životu je život. Eh, sad, bitna je posvojna zamjenica: NAŠE razmišljanje. NAŠ život.

Milostiva, i ne trebate, vi ste uvijek originalni i svoji, a pride elegantni :-))

Je, i razmišljanje o životu je život. Ali je istovremeno i gubitak života. Od samog razmišljanja (bez akcije) nema ništa. Ili?

oh,hvala Vam gospodična na ovim ohrabrujućim riječima, idem sad pobacati korzetiće koje mi stalno darivaju, malo previše šljašte, a i stišću me negdje oko pluća.
moja mi piđama puno udobnija, ne moram ni paziti hoću li je zaflekati.
(kako neko svaki dan može napisati dobar blog, ali baš svaki dan. taj tvoj kaput je očito čaroban, s puno džepova)
živila

Mislim da život nije samo akcija. Pogotovo mi se ne sviđa život koji se sastoji od nepromišljenih akcija. Ali, kad bih morala birati što je važnije, rekla bih da kvaliteta života više ovisi o razmišljanju nego o akciji: bitno je kako ga mi sebi pričamo, tumačimo, što iz njega prisvajamo u svoje iskustvo.

Eh, da. Opet dođosmo na istoi zaključak - nije dobra akcija bez razmišljanja, ni razmišljanje bez akcije. Kompromis. :))

Milostiva, prije svega zahvaljujem na komplimentu, a zatim uzvraćam: uvelike odobravam vaš životni izbor odjeće :-))

Ne, nego ravnoteža, boooocka: ponekad je potrebno jako puno akcije. Ili nas snađe jako puno dešavanja. Ali, što od toga mi smatramo SVOJIM, što ubrajamo u svoj život? Ili, drugi primjer: ako mi netko pošalje poruku "Bok, stara!", to je akcija. Moja akcija ovisi o promišljanju njegove - ako je protumačim kao bezobrazluk, slijedi jedna vrst akcije; ako kao simpatičnu prisnost, sasvim druga. A zapraf obje vrste ovise o tome kako vidim SEBE.

Kužim, da. Hmm, dakle...moramo dobro poznavati sebe, kako bismo u datom trenutku znali pravilno reagirati. Ima smisla.

Ne sjećam se kad sam sjela sama sa sobom i razmišljala o svom životu. Ne analiziram. Niti mislim da mi je teret..a niti da je poklon..meni to pod normalno :)). Migoljim i živim kako mislim da je meni najbolje u datim životnim situacijama.. Prihvaćam..odbacujem cigle, druge si tovarim jer mislim da su one lakše..i tako to.. Moda me baš ne brine, nebih na dijetu zbog druge garderobe.. radije garderobu prema svojim kilama :)).
Da se sve uklopiti..vuk sit i koze na broju :))..

Nažalost, život stari i prolazi bez obzira razmišljamo li mi o sebi ili ne. Žao mi je ljudi koji se ne prepoznaju u življenju koje imaju, koji kao da ne postoje ako ne učine ovo ili ono, koji vjeruju da se nisu ostvarili zato jer nisu postigli neke ciljeve, čak i kad to uopće nisu bili NJIHOVI ciljevi, nego otrcane društvene konvencije. Žalim žene koje luduju jer se nisu udale, ili zato jer su ostarile, ili jer nemaju talijansku kuhinju. I muškarce koji se osjećaju živima samo ako poševe određenu kvotu žena, ili sjednu u određenu vrst auta...

Pognioci, razmišljanje ne mora biti verbalno, a ni statično. Neki ljudi se (prepo)znaju instinktivno, u hodu. Izgleda da si ti takva.

A većina stvari kojima težimo nije NAŠA. Većina je plod utjecaja okoline. To je shvatljivo, jer tu postoji ogroman pritisak. Ali...opravdanje nije. To nikako.

Često puta se ljudima dopada tuđi "model sreće" ne razmišljajuć da li bi oni znali živjeti po takvom modelu. Vide da netko u nečemu uživa..pa žele isto to..i zajeb je ako im je nedostižno..
Vjerojatno sam od rijetkih osoba koja ne želi jackpot na lotu. Stvarno ne želim.. jer bi mi razbucao život..a ne bih time dobila ništa..
Možda je meni ko prizemnom životnom realisti lakše. Ja iza slike zgodnog modela vidim i šminku i fotošop i znoj dok je snimljena fotka..iza samačkog života prednosti i nedostatke..iza bračnog..iza one tamo nasmijane žene.. i ne mislim da je nikom lako..a niti teško..ako život prihvate pod normalno.

Oduvijek mi se sviđao eklekticizam: nije važno je li novo ili staro, moderno ili staromodno, originalno ili ne, važno je kak sve to skupa skombiniraš. I da ti po mogućnosti paše. A ako ne paše, da pokušaš drugačije. Idem, zove me onaj dio života koji financira one dijelove koje volim najviše :-))

Pognioci....ovaj tvoj zadnji komentar ću si kopirati i pospremiti. I pročitati ga kad se ponovo osjetim izgubljena u vremenu i prostoru. Nadam se da te to ne ljuti :))

:)))) boocka :))

http://youtu.be/MxWb53NSZbk