Pogled iznad tipkovnice

It's time to say goodbye…

Preko svih granica, iznad svih linija, unatoč svim grijesima potpuno nijema, uzdignutih ruku, otvorenih dlanova čekam. Sve je drugačije. Bezbojna blizina nas zaratila. Pogledi se potukli, a škripavu bol stvara udarac ofarbane udaljenosti, koja nas je na trenutak dva pomirila. Okrećem lice!
Vidiš li svoje ime na mojim usnama kad zatvoriš oči i lutaš u mraku želeći da te izludim? Misliš da je sve u mojoj glavi, misliš da ovo što pišem nema smisla? Gledajući te iz udaljenosti od dvadeset i sedam koraka objasnit ću ti da nisi u pravu. Okrećem leđa!
Od početka ja sam ti bila nešto poput privremenog popravka tvoje olinjale svakodnevnice. Samo svojom prisutnošću punila sam sav prazan prostor u tvojoj glavi. Bila si hrabrija sa mnom. Poljubila sam te, spasila sam te. Okrećem igru!
Šaljem ti vatru da ugasi galamu tvojih sebičnih misli. Kad izgoru vrištat ćeš slobodna, ali i posljednja. Okrećem stepenice!
Poslušaj pogled ispod stepenica. Poslušaj zvuk koji grebe tvoje misli i stvara ono „možda“. Možda uništava sablasnu tišinu zarobljenu u tvom tijelu. I dok pulsiram u tebi sa svojim nestrpljivim „možda“ titrat ću poput nemoćnog tona u fluidnoj igri pravde i osvete. Okrećem stol!
Na čvrstom tlu pod nogama zadržavam um od bijega. Mislima i djelom nadjačavam odsjaj u tvom pogledu. Oštrica moje sjene proždire tvoje neizgovorene riječi. Tugom topiš svoj jauk. Zadovoljstvo ti pružaju razasuta sjećanja. S nestalim smiješkom, još jednom uhvatit ćeš miris moj, smireno ću teći u krvi tvojoj dok ću vani parati izdajničke žile.

Zbogom…

jer život je lijep bez obzira na sve…