Ručkić krčkić

Valjda je to u ljudskoj naravi: uvijek nas kopka ono skriveno. Evo, ove curice su okružene artefaktima u koje je netko uložio najbolje od svojih misli, teorija, shvaćanja i talenta - ali svejedno, ništa izloženo ne može se mjeriti s onim skrivenim u tmini iza rešetke!



Iako je iza nje najvjerojatnije nešto sasvim obično: puno prašine. Možda crknuti miš? Bi li ga tako žarko željele vidjeti da je na podu, pored njih?

Što nas toliko privlači nevidljivom? Možda potreba da raspršimo vlastiti strah: da se uvjerimo da je obično, svakodnevno, nešto što i sami znamo ili imamo; a možda nada da je (još) bolje od svega pokazanog. Možda i zebnja da je (još) bolje od svega pokazanog...?

Da, kao što volimo zapiknuti nos u skriveno, isto toliko volimo izabrati što ćemo od sebe pokazati drugima - rijetki su oni koji hodaju sa "srcem na rukavu", kako glasi engleska izreka, ili "srcem na dlanu" u domaćoj verziji. Meni se ova s rukavom više sviđa, jer implicira još jedan sloj, još jedno skrivanje, još jednu mogućnost otkrivanja: potpuno razgolićivanje. Ti rijetki su nerijetko nezanimljivi, iako nezasluženo ako im je srce na mjestu, što će reći, ne na dlanu (to je prosjački manipulativno, ono: dam da mi daš), nego ispod grla a iznad želuca i genitalija, jerbo svi mi volimo istraživati, a i ne volimo odveć prisnosti odjednom - tak nemamo mogućnosti sami sebe uvjeravati u vlastitu pronicljivost. Međutim, puno češće su ti rijetki jednostavno prozirni, što će reći, nije da su oni odlučili pokazati sve, nego imaju tako malo za pokazati da se odmah sve vidi, čak i ono što su nevješto pokušali prikriti.

Ne znam kako drugi, ali ja volim mimikriju: u novome društvu obično prvo šutim i promatram, "skidam" što prolazi, a ako prolaznoga ima i kod mene, onda prvo to prikažem. Ako nema, posjedim još malo dok ne odlučim je li to uopće društvo za mene. Ukoliko jest, nakon mimikrije slijedi razmetanje: pokažem im ono što najviše volim kod same sebe.

A to nije ona obična prašina iz tame, ni crknuti miš, iako imam i njih. Ne znam, nekak si mislim da to svi mi imamo i da time nikoga neću navesti da me zapazi kao neko biće koje bi valjalo istražiti. Pokazivanje prašine i crknutih miševa ubrajam u vrlo intimne činove. I vrlo riskantne: jer, što ako je Drugi zamišljao da se iza moje rešetke nalazi tko zna kakva raskoš? Nešto (još) bolje od svega što je dotad vidio? Hm...

Privlače me ljudi obratni od mene: naizgled mišje pojave, naizgled pomalo ofucani, prašnjavi... Ali kad dignu rešetku, gle čuda neviđena! Prepoznajem ih po tome što ih ne zabljesne moj razmetljivi sjaj. Ne, oni čvrstoga pogleda i ni najmanje pokolebani neuglednošću prizora koji mi pružaju prilaze i čekaju da umuknem. Gledaju me kao da znaju za mog crknutog miša. I onda skinu kaput, stresu s njega prašinu, sjednu uz mene i gle, prašina postane čarobni prah, kaput čarobnjački plašt, a moj miš odjednom procijuće.

opet ni od čega vrlo dobra novela, a onda će netko pitati, da tko je ta Vega, evo mu odgovora!

Sa rođenjem smo donjeli sa sobom i radoznalost, osobinu koja ide ruku pod ruku sa hrabrosti i snagom, naravno svatko ima svoju dozu.

Isprike, pekla sam američke palačinke. A sad ću ih ponjupati. Vraćam se kasnije, komodajte :-))

Američke palačinke??
nešto novo?

Evo me. Eh, bis, da te mogu virtualno ponuditi, dala bih ti da probaš... One se rade malo drugačije, tijesto je gusto, peku se na debelo. Ukratko, zmiksaš jaja (bjelanjke posebno, s malo soli), brašno, mlijeko, vanilin šećer, prašak za pečenje, limunovu koricu i na kraju malo rastopljenog maslaca, pustiš da odstoji; onda pečeš na laganoj vatri, kad tijesto počne pućkati mjehuriće moš na tu (nepečenu) stranu staviti jagode ili bobice, banane jako dobro pašu ili naribane čokolade. Okreneš, kratko popečeš s druge strane, slažeš kao tortu, palačinku na palačinku. Onda dobro zaliješ javorovim sirupom (ako imaš), ali paše i sladoled :-))

(Hm, viš, sad i nju kopka ono što ne vidi - ne tekst koji je razvidan, nego američke palačinke, koje nisu! ;-) )

Teško da mi promakne nešto interesantno ili novo ili.........radoznala sam eto priznajem:-))))

prepisala sam.........to mora biti finooooo;-)

vidi me , u mislima sam kod palačinki...Hvala;-)

Meni je, jako :-)) Treba ih jesti tople, nemoj ispeći previše, radije ostavi smjesu za drugi dan.

Ček da ti onda napišem recept kak spada:

2 jaja (ili 3 mala) - žumanjke odvojiti od bjelanjaka
2,5 šalice brašna
1/3 šalice šećera
1 vanilin šećer (ja uzmem onaj Dr. Oetkerov Burbon)
1 prašak za pecivo
2 šalice mlijeka
naribana korica limuna
malo soli
malo maslaca

Sve suhe sastojke baciš u zdjelu i promiksaš s tekućima. Na kraju umiješaš čvrsto utučene bjelanjke s malo soli i rastopljeni maslac. Pustiš da odstoji.

Pečeš na teflon tavi, na umjerenoj toplini. Tavu NE TREBA MASTITI! Kad se na smjesi u tavi počinju pojavljivati mjehurići, dodaš što želiš (ili ništa, fine su i tako) i okreneš na drugu stranu.

platim trud kasno lijeti fritulama:-)))))

zažmuri
to mene plaši, to što je zamišljao

Fato, sjet' se, deder, da njega još više plaši ono što ti je u dimijama, a on ne vidi.

blog pročitala, rukoljub.
sad čitam komentare i da me jebo ko nije ako je taj reccept imalo jednostavan.
nema šanse da to napravim

Ako će ti bit lakše, promijeni šalice u fildžane pa sve što je u njima uduplo.

haha.
idem ja sad ovo kopirati pa promisliti. s jedne pa s druge strane, đava me odnio ako mi to ne zvuči ko psiho test za posa u nasa-i
nikako skontat

a ko će ručke otkinit