Crna Kraljica Sjevera

Danas sam pročitala Kemalovu pjesmu Šetnja, opet i ponovo i opet i ponovo,ne mogavvši se nasititi savršenstva njegove poezije.Plakala sam od sreće i ljepote njegovih stihova.Sjećanja su navrla kao iz brane.Sjedila sam na rubu svog jezera i osjećala duboku tugu za ljubavi koja je prošla.Ne mogu se pomiriti nikada s tim gubitkom.Kao da su njegovi stihovi točno i precizno opisali moju bol.I sve što se dogodilo i kuda sam otišla i kuda je otišao.Ne mogu se pomiriti niti sa jednom činjenicom.Sve se rasplinjava u mojoj glavi, tijelo mi je prepuno adrenalina.Ne mogu pohvatati konce prošlosti i pitanja se roje poput pčela.Zašto je otišao?Zar je uopće ikada i bio moj?Znam nitko ne pripda nikome.Zašto se pretvarao da je moj u tom trenutku, a ljubio je nekog drugog.Zar je toliko divno biti u zagrljaju moje ljubavi koja ne traži ništa ama baš ništa.Zar se samo nakačio na moju ljubav prema njemu, a onda je odbacio kao igračku.Mnoge pjesme govore o njemu.Nalazim ga čak i u tuđim stihovima.Ali on to nikada neće znati, čak da i čita stihove o sebi neće se prepoznati u njima.Bože koliko ga još volim, da samo zna.Ljubav ta divna apstraktna eterična.
Kako bih mu rado pružila ruku ponovo i zagrlila ga, ali ne.Moram se pomiriti da su drugi mnogo bitniji od mene i mnogo dragocjeniji i da sam ja njemu nitko i ništa, tek gorak okus poraza na usnama.Uvijek je tako bilo i uvijek će tako i biti.Nema smisla preklinjati, znam to dobro,rečeno mi je jasno i glasno kao svakom slugi koji se drznuo napustiti gospodara, da povratak više nije moguć.Niti će biti ikada.Ali ta divlja ljubav raste kao crni cvijet.Sama neobuzdana i luda.O, kako volim tu ljubav prema njemu.Nisam je spremna nikada napustiti.Kemal me opet danas svojim divnim stihovima toliko podsjetio na njega.
Nikada neću biti spremna zaboraviti tog divljeg crnog labuda.Emocije teku kao rijeka prema jugu.Tamo uboden u zvonik svete Eufemije još me uvijek čeka odjeven u crno i zeleno, divlji crni labud tako tako osamljen.

Koliko si ga dugo voljela, toliko će dugo boljeti...a onda će polako bol početi popuštati, sviđalo se to tebi ili ne... priroda se brine za svaku svoju jedinku.... ( Priroda = Bog )

Jug je sudbina i to znaš :)

mila, u ime ljubavi, pa makar i nesretne ( i osobito u ime nesretne ), bum pripalila jednu svečicu podno Fumice :-)