Životne motivacije & motivi za BITI ŽIV

Moja mala ljubav nije više tu. Prošlog proljeća njegovo malo srce odustalo je od borbe i otišao je anđelima, čupava pahulja ljubavi, bijela kao oni....Siba i ja smo sada same u stanu gdije je strašno tiho bez njega. Svakodnevno šetamo, idemo na našu livadu i ona ga još traži...navikla je da ga čeka i vodi do mjesta gdije bih ja stajala, da se zajedno vraćamo doma. Svaki put se ukopa kad ugleda bijelog psića i nemiče se dok neshvati da nije ON, nevoljko mahne repićem, razočarana kao i ja.
Rekla sam sebi da neću pisati o njemu dok to nebudem mogla bez suza a eto....to vrijeme neće nikada doći kao što ga Siba nikada neće prestati tražit.
U mojim pričama još su ONI, neznam pričati u jednini. Uvijek će biti SIDI I SIBA.

Prvi mi je mjesec, nakon sto je moja pesa Tena umrla, bilo je neizdrzivo, stalno sam plakala, onda je pomalo postalo izdrzljivije, nije vise bilo akutnog bola... sada nakon 6 godina, jos uvijek zaplacem, kad je se sjetim...sad ce biti godina dana, kako je i macan Ayrtonic otisao...zarekla sam se, necu vise imati zivotinje, ali eto, imam moju macu Mrljicu, koja bi vjerovatno zavrsila pod kotacima nekog auta, da ju ja nisam uzela...sada je ostvarila svoj americki san mala seljancica s ceste, preselila se u Ameriku i ovdje uziva lagodan i udoban zivot....moze se reci, da je - daleko dogurala :-)

Sinoć sam se prisjećala jednog Rexa, kojeg zapravo znam samo iz priča, jer sam bila njegova (ne obratno!) još dok nisam hodala... I bilo mi je tužno što ga nema. Ali, evo, nadmašio je sve pseće živote u našim uspomenama, pričama i zahvalnosti što smo uopće proveli neko vrijeme skupa.

...da, vas dvije razumijete.......nešto kao utjeha došlo mi u pamet u jednom naletu tuge - mislim da smo ih od Boga dobili, kao male poklon-anđele, s prekratkim rokom trajanja al' svejedno, beskrajno sam Mu zahvalna...