Ručkić krčkić

Primjećujem da nas, žene, od djetinjstva uče da su dobre stvari neudobne ili teške: od onih slatkih roza i bijelih haljinica s uštirkanim grebućim čipkicama koje ne smijemo uprljati, preko visokih potpetica u kojima je teško hodati ili drugih neudobno špicastih obuvala koje nam iskrivljavaju nožne prste i kičmu, sve do konačnog odgovora na sva jamranja zbog tegoba i boli: "Vidjet ćeš ti kad budeš morala roditi!" Da, ta zadnja te zapečati: bez prihvaćanja boli, neudobnosti, neugodnosti i odstustva lakoće ne možeš ispuniti svoju životnu misiju; nisi PRAVA žena.

I možda nam zato promakne primijetiti da nisu svi ljudski odnosi teški, zamorni, komplicirani i zapravo unesrećujući. I ne samo to: čak i kad to vidimo, ne shvaćamo ih ozbiljno - nije to ono PRAVO. Mora boljeti. Mora žuljati.

Ne znam kako vi drugi, ali ja sam stoga uspjela naslagati nekoliko desetljeća druženja s ljudima od kojih me zaboli glava, petljanja u situacije koje nisam zapetljala i čije me se otplitanje zapravo uopće ne bi trebalo ticati, neugodnosti zbog izbora koje sam sasvim lako mogla izbjeći i materijalnih šteta koje su mogle biti moje dobiti. Plus razočaranja. Svaki put kad bi ispalo ne teško (jer to je normalno), nego još teže nego što sam očekivala. Kao kad naslažeš špeceraj u kolica, pa iz kolica u ceker i tek onda skužiš da to ne možeš nositi.

Tek tad sam se zapitala: Mora li biti tako? Zar zaista svaki odnos koji podrazumijeva neku vrst ljubavi MORA biti težak? Zar se u svakome od njih, od prijateljstva do ljubavništva, moram osjećati loše?

NE, zaključila sam. Ako sam se mogla odreći cifrastih haljina, špicoka s visokom potpeticom i majčinstva, onda mogu i takvih odnosa. A nije mi bilo lako niti jedno od tih odricanja: srce žudi ljepotu i prihvaćanje isto koliko i udobnost i slobodu.

Da, srce žudi ono što žudi, što je oduvijek naučilo voljeti... Kažu da je svaka naša ljubav zapravo obračun s roditeljima: pokušaj da ih iznova volimo i da ih volimo bolje, da bolje budemo voljeni. Ponekad volimo prijatelje koje doživljavamo onako kako nam se čini da su roditelji vidjeli nas - zamorne i zahtjevne - i kroz svoju strpljivost pokušavamo zapravo voljeti sebe onako kako oni nisu znali; i zato nam je teško odustati od takvih: opet nismo uspjeli! Opet smo potvrdili da je takve (tj. nas) nemoguće voljeti!

Možda je ovo pop-psihologija, ali ima nečeg u tome. Sve dok ne uvidimo drugu stranu medalje: nitko nije stalno zahtjevan i zamoran. Možda smo ih upravo svojim strpljivim podnošenjem njihove težine naveli da je uvijek iskrcaju baš nama?

Ne, ne žalim zbog desetljeća cukljetanja tuđih tereta: malo-pomalo, noseći raznorazne tuđe koji su me podsjećali na moje vlastite, uspjela sam naučiti kako se nositi sa svojima. I onda mi tuđa privaga više nije trebala. Čak i kad bih je mogla ponijeti - zašto bih? Osim tu i tamo, prijateljstva zbogradi... Jer, i zato smo prijatelji. Ali ne samo zato.

Ali u ljubavi... Onoj ljubavničkoj... Uffff. Je li slučajno što mi svaki put kad se zagrijem za nekoga ljudi vele da izgledam bolesno? Ili napeto? Evo, neki dan me marta oprala da sam napeta zbog nekog tipa za kojeg sam posumnjala da mulja; a zbilja mi se svidio. I onda pridodala "Uživaj, opusti se, konačno netko zbog koga se živciraš..." HEJ?! Ajmo brzo na prvi odlomak: je li zbilja bolje trpjeti nego uživati; je li PRAVO samo ako je teško?!

NE, zaključila sam. Da, znam, možda će mi se do kraja života sviđati baš takvi, koji me intrigiraju, zbog kojih sam napeta i budna, naćuljenih ušiju... Ali, to je samo uspomena. Na oca. I mnoge, mnoge poslije njega, koje sam izabrala jer me otac naučio takve birati. Ali me nije podučio kako istrpjeti takav izbor.

I zato to ne znam trpjeti. A i ne želim naučiti. Naučila sam biti sama. Da, za mene to nije intermezzo između veza, nego trajno stanje - sve drugo su zanimljivi prekidi. Naučila sam se osjećati živom i pozornom nasamo; naučila sam se promatrati i birati kad ću sudjelovati. I naučila sam (ne "se", nego od drugih) da se neizvjesnost ipak ne isplati: da će moje mozganje o prešućenom najvjerojatnije na kraju otkriti banalnost, a moje očekivanje neizvjesnog dovesti do očiglednog.

I zato: NE, hvala. Ne želim privagu.

muški moraju nosit kravatu..

Aha, shvaćam... Nije ni vama lako ;-))

Al moram priznat bila muka ili ne te štikle tako dignu dobro guzu ženama ;)...

Hmda... Ako frajer nemre bez "dizalice", zakaj ne, tu i tam :-))

vega, netko te mulja. Trudnoća mi je bila najljepši period u životu (hormoni tak rade da nosiš stalno ružičaste očale, a energije za okrenuti svijet), roditi je lakše nego imati bubrežni kamenac.. kad je meni to bilo uz put..od metar i pol..kak je tek drugim ženama..Tko je brinuo jednog starca..taj iz zezancije brine desetero djece..
Štikle su vrlo udobne za nošenje- ako kupiš dobar model (dobro centrirana peta i naravno ne nebu pod oblake)..
Ljubav je vrlo laka i jednostavna, ljubavnička još jednostavnija- uzmi ili ostavi..

Al sa strane gledano:- ni cestu nije lako prijeći.. pa je prelazimo svaki dan :)

Pognioci, vjerujem da je tako kako kažeš, tebi. Meni nije moglo biti jer nisam na vrijeme uočila mogućnost da može biti. Usput, i ja imam jedne visoke, dobro centrirane potpetice - ali ipak više volim one svoje srednje :-))

Ipak, nemrem odoljeti sumnjičavosti: da nisu tebe istrenirali da se ne smiješ žaliti kad ti je teško? Pa si samu sebe, u samoobrani, uvjerila da je sve to zpraf LAKO? Hmmmmmmmmmmm...

s godinama shvatiš da žaljenje ničemu ne služi, prihvatiš teškoću kao kišni dan, ni na to se ne možeš cijeli život žaliti, jednostavno, tako je i bok, nema cmizdrenja. imala sam neku sreću da sam uvijek imal u sebi prkosa i jednostavno sve odnose koji mi nisu bili po volji jer nisu bili meni ravopravni, samo odsječem - i što je ostalo, nekad ništa nekad samo lijepo i ono što nije lijepo mi ni ne treba, u svemu tome naravno, drugi te vide kao drugačiju pa je prisutan jal, ali koga briga za taj jal, nekad donese problem, ali sve u svemu, manje trpim nego da se trudim biti po svačijoj mjeri, nemam štilke, ali imam svoj mir

Ispričavam se zbog neznanja, al moram pitati: što je privaga?
Tko pita, ne skita?

:) Mislila sam na dopaminski trip.Ne gnjavažu.