Ručkić krčkić

Neugodno mi je za njih, jer njima valjda nije, možda im i ne može biti, možda su uspjeli zaboraviti... Ja svoje nisam. Tugujem za njima, nekom gotovo bezbolnom tugom, kad izblijede do podnošljivosti na rubu zaborava, a neću ih zaboraviti, jer ne želim.

Neugodno mi je zbog tih ljudi koji se stide svojih nekadašnjih zanosa, jer mi je život neugodan zbog njih, a stidim se jer se gubim među njima, stisnuta u kut banalnosti ili okršaja, najčešće banalnih okršaja, onih bez cilja, bez zamaha, jer nemaju zanosa.

Stidim se ljudi koji su zanosno vjerovali u marksizam i besklasno društvo i onda to zanosno zaboravili pred oltarom Domovine, u koju su podjednako zaneseno vjerovali sve dok je nisu prodali, izgubili, dok ih nije razočarala, jer nisu bili u njoj sa svojim zanosom, nego svojim opstankom, i sad su i oni u kutu, kao i ja, i mrmljaju banalnosti ili se zanose mržnjom prema nekome koga je lako mrziti.

Stidim se ljudi koji su voljeli misliti i mislili su zanosne misli, a onda su se prepali prigovora da su zanesenjaci, i sad su samo grintavci i cjepidlake, satjerani u kut u kojem mrmljaju utješne banalnosti poput baba koje prebiru krunice za pokoru zbog nekadašnjeg zanosa i grijehova koji uz njeg ide.

Stidim se mladosti koja šetkara trgovima bez zanosa pobune, zaokupljena sitnim slovcima na ekrančiću mobitela samo zato da ne bi pogledala oko sebe, stidim se starosti koja im govori "mudre" izreke koje nisu vrijedile ni onda kad su smišljene a kamoli sada, jer izreke nikad ne vrijede, okoštali trenuci nečije domišljatosti, tek mrtvi tragovi zanosa kojeg se bojimo osjetiti.

Stidim se i sebe jer svoje zanose oplakujem tihim plačem u zakučastim stihovima koje znam da rijetki čitaju a gotovo nitko ne razumije, jer ne uspijevam smisliti način vikanja koji bi mi proširio stisnuto grlo.

Stidim se žena koje su željele voljeti nesputano, cijelim bićem, a sad vrdaju uščuvanim dijelovima i simpatiziraju na kapaljku gugutavim glasićima prestarjelih curica bez očinskog krila, prestravljene. I muškaraca koji ih psuju, željni zanosa psovke, kad već drugog nemaju.

Kako bi bilo dobro da se nađemo na velikoj čistini i izurlamo sve svoje zanose: prošle i sadašnje. I pustimo ih neka lete. Neka se pomiješaju u urliku i pljusnu na nas svom težinom. Kako bi bilo dobro stajati na čistini poslije toga.

Budnica:)

E..budi dobro.Moram off.

Ma jooooj, znaš kaj, čitam tu nešto što su napisali ljudi kojima nije neugodno misliti da je lijepo biti pametan... pa čak iako nisu svi jako pametni, stvarno je osvježenje znati da postoje i takvi. Ali i oni mrmljaju, potiho. Jednostavno, ne mogu glasnije.

I ja ću sad malo na čistinu :-))

oprosti vega ,,znam da nije prilika, ali
odvazna sam..sto cu
ja bih u takvoj situaciji doslovce pobjegla na vrh nekog brda,,,ili obliznje sumice..
hvala Bogu zivim u takvom kvartu...rasiris ruke potrcis i vristis , sto god pozelis...
ima odlicna pjesma .:slusaj svoj glas iz dubine...
mozes zavijati...urlati pjevati..osjecaj je velicanstven kads se vratis medju ljude...
znas da si nekako iznad svega... cemu se stidjeti?
muskarci su bestidni...)))

cyber, hvala. Iako mislim da si zamislila neku drugu priču od one koju ja ne želim ispričati, jer nije priča - jednostavno, užas od banalnosti.

znam...samo sam povezala..osjecaj je slican...
ta nemoc....ustvari da se nadovezuju raznolikosti...
uobliciti , pa srociti i ispoljiti...
blog sve trpi...