Ručkić krčkić

Prvi put sam shvatila da volim u kinu. "Scarface". Al Pacinovoj sestri su ubili ljubavnika. A ja sam pogledala rame do mojega i shvatila, ako umreš, ako te nema... Nisam mogla završiti misao. A nije mi (još) bio ljubavnik. Samo kolega s faksa.

Poslije mi je rekao "Netko se grozno zaznojio, kad su ubili sestrinog ljubavnika baš me zapahnulo".

Nažalost, tad sam već znala grozotu gubitka osobe koju voliš. Moja baka, prva. Umrla dok sam bila u šetnji s ocem. Ona, uporište mojeg malenog svjetića, objašnjenje onog velikog, mirišljiva topla pregača, najutješnije ruke... Kad sam se vratila iz šetnje, ležala je nepokretna u dnevnom boravku, siva u licu. Nisu mi dali da je gledam, ali jesam, kroz otškrinuta vrata. Moja baka bez bake u sebi. Nisam se znala oprostiti, ali drago mi je što sam je vidjela. Jer to je (ipak!) bio oproštaj.

Ni jednu svoju drugu ljubav nisam vidjela mrtvu. Ne, naučila sam vrdati: naljutim se. Bijes me odvoji. Učim živjeti bez njih. Učim postojati bez njih. Vidim - mogu. Sve drugo preživim u katatoniji. Ne govorim, ne plačem. Poševim se s nekim. Površno, okrutno, za svoj gušt. Za svoj život.

I još dugo ne mogu reći "Volim te". Čak ni "Voljela sam te".

A moj život ide dalje, ritmom sezonskog voća i sezonske odjeće, sezonskih ushita i sezonskih depresija, sezonskog trošenja i sezonskih ušteda, u cekerima i rasporedima, golim ili ušušurenim stopalima... I još dugo ne mogu reći "Volim te". I kad pomislim da bih mogla, jer živa sam, tu sam, i mogu ja to... Zamislim smrt.

I zapitam se, mogu li opet umrijeti s nekim? Mogu li tu smrt ugraditi u svoj život?

Zato rijetko volim.

Sa smrču se susrečem dosta jer je dio mog posla čovjek se navikne
jer to je sastavni dio života ali da bude ponekad teško to stoji pogotovo
ako je dijete u pitanju tu se nemože ostati ravnodušan**

Ne mogu zamisliti neosobnu smrt, smrt kao dio posla... Meni umiru prisni. Meni umiru ljudi koji su tkivo mojeg bića. I užasno je to što ih možeš odstraniti kao prišt, kao tumor... I ići dalje. Dođe ti da staneš, sjedneš i nikamo ne ideš.

Razumijem te jer sam osobno doživio gubitak drage osobe kojom sam
proveo lijepih 30godina ali život ide dalje jes da boli ali imao sam i sreču
kad je ona preminula isti dan dobio unuka pa reci kako se nositi time+*

Ja sam danas došla s komemoracije i ustanovila da mi fali broš. Bezvrijedan novčano, ali meni drag, jedna velika zlatna krava - gdje ću ikada više naći broš-kravu? I to me slomilo. Nenadoknadiva krava.

Upala mi je u torbu. I to me utješilo. MOJA krava :-))

vega, voljeni, oni koje smo zaista voljeli, za nas emotivce ne umiru nikad, vječno žive u nama, kako mišlju, rječju tako i djelima i to je ono što nikako ne damo da se izgubi

Bis, mrtvi te ne mogu korigirati: izabireš od njih ono što misliš da su bili oni, i nikada ne možeš spoznati jesi li bila u pravu. Ja nisam konvencionalna osoba koja "o mrtvima sve najbolje"; i zato mi je važno da ne fulam.

Eto vidiš da i sitnice čine život zanimljivim bez obzira na kao
što kažeš njenu vrijednost zato treba živjeti i veseliti se malim stvarima jer one ponekad
budu i velike**

vega, pa ni meni svi mrtvi nisu isti, neki su bili samo poznanici kroz moj život, a neki su bili oni koji su bili u mom srcu e takve ne dam van, kao što je moja majka, moja baka, moja naj frendica koja je umrla na svoj 29 roćkas, to su one koje ne želim izgubit iz svog srca i svih svojih uspomena kako ljepih tako i ružnih

Ma da, bobosz... Eto, moja pleh-krava-broš postade simbol kontinuiteta :-))))

B-Seko lijepo si to objasnila upravo je tako oni uvijek
žive u nama i sa nama bet obzira što fizički nisu tu**

Da, bis, smrt te uči da voliš i slabosti, da su ovi "katalozi ljubavi" poput Iskrice samo reklama, da moš voliti pizdeke, genijalce, propalitete i uzore, i da ih sve trebaš... I da nema profila za ljubav.

naravno Bobo, ove godine će biti 13-ta godina kako sam izgubila u fizičkom obliku svoju majku, ali nikad je nitko neće otrgnut iz njenog mjesta u mom srcu

vega ove kataloge čak ne bih niti nazvala ljubavlju, jer ljubav se i te kako gradi, kreće od nule ka nečem, a ovo ovdje je oprostite mi na izrazu oš dat p... il neš:)))

Baš tako Seko i sam se pitam ponekad što tražim ovdje,
ali pošto živim sam onda mi to dođe kao razbibriga,
ali se i ponešto da naučiti jer ima ljudi ovdje koji su itekako
intelegentni jest da su u manjini ali postoje**

a Bobo kaj da ti na to kažem, i sama smatram da sam previše ovdje, na sve svoje turbo dnevne obveze ipak volim doć, volim pročitat dobar blog, volim razmjenit mišljenje pa i ne slagala se sa sugovornikom, a bogme volim se i zdravo našalit, prođe mi vrijeme u trenu, nauči se i te kako i ono što čak nisi mislio da buš naučil, ne kaže se džaba: čovjek uči dok je živ:)))

Baš tako Seko.čovijek uči dok je živ i ipak bedast umre,,šala mala**

Bobo, osobno ja sama za sebe kažem da sam glupa pa tko goć to kako tumačio:)))

Pa i ja volim dolaziti ovamo, a volim i za zbilja upoznati ljude koje ovdje srećem: zanimljivo mi je provjeriti jel' se dojomovi iz virtuale i reale poklapaju.

OprostiB-seko nisam primjetio prateči tvoje blogove i iz njih
se da izčitati da si itekako pametna**

vega, meni su se sem par časnih izuzetaka zaista poklopili dojmovi

bobo prateć moje blogovo moš zaključit jedino da se ja jako dobro zahebavam:)))

Pa zato smo ovdje Seko da se zezamo zar ne**

I meni :-)))

hehehe, a sad me skužajte, odoh odigrat jednu partijicu jamba prije spavanjca, danas je pak bil grdi dan na poslu, a onda sam još gibala i na faksić, došla sam domeka u 20 h:)))

Seko želim ti ugodne snove i tebi vega slatko sanjajte**

Hvala, uzvraćam istom mjerom :-))

dobar tekst..