Ručkić krčkić

Skupljate li ih? Ma, svi ih skupljamo: odeš nekam i trk po suvenir, da se, kakti, kasnije bolje sjetiš... Pa fotkanje. Pa pisma, dok su se pisala, mailovi backupani za nedajbože strujnog udara i havarije računala. A što smo tek pohranili u vlastitim vijugama...! Zašto? Što će nam sve to?

Ponekad mi se čini, iz straha: straha da ćemo ostariti, a nećemo moći reći da smo živjeli. Točnije, ne dovoljno intenzivno, zanimljivo, vrijedno...Ili iz straha da će nam biti dosadno? Opet kad ostarimo i svijet nam se suzi na onoliko koliko možemo dosegnuti slabim nogama i/ili rukama, kad nam telka i internet postanu nerazumljivi, a oči preslabe za čitanje, ručne radove, pa čak i brižljivo čuvane fotografije i zapise.

Hm. Ipak, uspomene zbrajamo i prije starosti, zapravo, u svakom životnom razdoblju. Na znam za druge, ali meni se uvijek činilo da ih fali: nikad nisam doživjela i proživjela sve čemu sam se nadala; ali je zato bilo doživljaja i preživljavanja događaja koje nimalo nisam očekivala, a bogme ni priželjkivala. Bit će da to ipak ne činimo samo iz straha: sjećanja nam pričaju priču o tome tko smo bili i kakvi smo sada. Je, priznajem, usporedba je ponekad nelaskava. Zapravo, uvijek je nelaskava ako gledamo samo onu prvu kategoriju, tj. sjećanja koja smo htjeli imati, a jednostavno su izostala. I to ne (samo) zbog zaborava.

Ne brinite, naš mozak je savršen: uvijek pamti ono što je važno. Čak i kad bismo to htjeli zaboraviti.

Mislim da mi se bliži (a možda je već i prošla?) trogodišnjica postojanja na Iskrici. Je, da, godišnjice su prava prigoda za zbrajanje sjećanja...

Zanimljivo, zbroj je opet drugačiji nego što sam mislila. Evo, sjećam se nekih ljudi, npr. Charlsa Bukowskog, kasnije Charlija Browna, a mislila sam da ću ga zaboraviti, niš naizgled značajnoga nije bilo među nama... Veći dio svoje nekad vrlo mnogonickovne Vipice sam zaboravila, ali pamtim ili se još uvijek družim s ljudima koji u nju nikad nisu ni dospjeli. Na primjer, The Baba. Koja mi je parala živce svojim uletima i napadima, a istovremeno sam se kidala od smijeha. Sjećam se da je nekadašnja Spaljeno, današnja common-errors, bila autorica prvog bloga koji sam uvrstila u praćene: sviđala mi se njena gorka zajedljivost; sve dok... ah, nema veze! Sjećam se red-rose i njenih šljaštećih slika na koje sam se pobunila, i njezinih priča o Davoru; ali i kako je blaga kad je ne napadaš, nego jednostavno zamoliš; kako lako oprašta. Naravno, nikad neću zaboraviti svojeg Vipovca No. 1, iako spremljene poruke nikad nisam ponovno pročitala. Ni elgreka, iako sam ga otjerala - kako zaboraviti snuboka s čokoladom? I jednom od najljepših pjesama koje znam, a posvećenih meni, unatoč (ili baš zbog?) svemu.

Sjećam se nekog tipa čiji sam nick zaboravila koji mi je svaki dan, 5-6 puta najmanje, slao poruke "Kako si?", "Što radiš?", a ja odgovarala, budala! Sjećam se nekog klinca koji me uspio nagovoriti na kavu, jerbo zašto ne, lijepo smo se dopisivali, nema tu nikakvih pretenzija, kad ono - uspaljeno balavče!!! Doslovce, morala sam mu dati rupčić. 40 minuta me gnjavio pričama o faksu, osjećala sam se kao na konzultacijama.

Sjećam se i nekih zagrljaja i nekih poljubaca koji nisu otišli dalje od toga... i onih koji jesu. Ali i onih s kojima nikad do njih nisam stigla, a bili su mi važni.

Sjećam se kako mi je sve ovdje bilo zanimljivo, bez predznaka dobro/loše, ma sve, baš sve me očaravalo, od meni potpuno neshvatljivih fajtova na blogu do višemjesečnih rasprava o benefitima facesittinga na pvt-u. Eh, sjećam se i skajaste, kak me na pvt došla pitati jel ja nju volim, pa sam rekla da volim, iako nisam pojma imala tko je. Znam da ju je ganjao nekakav Bandić, bilo mi je žao žene... Zanimljivo, ne sjećam se niti jednog njenog bloga; a ipak imam dojam da je dobro poznajem.

Viš, zanimljivo je da se ne sjećam ni tripličinih blogova, osim jednoga, kad je kupila vikendicu: stvarno je bila simpa! Toliko oduševljenja; zavidjela sam joj, onak, dobroćudno. I ja bih voljela takvu kućicu. (Ili je to bila janica...? Hm, sad se fakat ne sjećam.) Nema veze, jer ne sjećam se da je triplica (današnja zvjezdičica) ikad napisala pametan ili duhovit blog, kakve volim pročitati; ali smiješne jest. Iako se ni njih ne sjećam.

Viš, nisam čitala ni nicci, današnju martu: ne privlače me jednorječni ili jednorečenični blogovi. Ali jednom sam se pridružila nekom razgovoru i zadivila me lakoća, ležernost kojom ga je vodila. A i pamet, čak mudrost, netipična za tako mladu ženu.

Uffff, naslagah ja toga... Mogla bih još, ali ručak čeka termičku obradu. A i ovo je dovoljno: kad ostarim, znam da mi neće biti žao zbog ovih godina na Iskrici. Možda ni zbog budućih...? Tko zna! Sjećanja i tako ne možemo birati.

Sretna godišnjica!:)