Ručkić krčkić

Zašto me razbjesne glupi uleti? Neiskoristive ponude? Raznorazne želje i pozdravi koji nemaju ama baš nikakve veze s mojima? Zašto reagiram, a ne bih trebala, jer me uistinu ni na što ne obavezuju? Čak ni na čitanje.

Objašnjenje se ukazalo u obliku jednog mačje-psećeg razgovora, sinoć. Prilazi moja mica-prekrasnica šaponji, izvaljenom na biljcu pored mog kreveta, sveudilj potiho nešto mrmakečući. Dodirne ga njuškicom po nosu, ovaj ustane, proizvodeći neke zvukove slične dječjem gugutanju, guturalno prigušene. Ova se izvali poleđuške pred njim, on zamahne repom i premjesti se do mojih nogu, uz radni stol. Mačketina se na to zadovoljno izvali na njegovo mjesto.

A meni suze na oči. Ma, nije to prvi put da sam vidjela njihove pregovore i dogovore, ali ovo me ganulo do kosti: on joj je dao nešto što je željela bez ikakvog dobitka za sebe. Trebali ste je vidjeti kako je zadovoljno žmirkala i mijesila šapicama!

E, vidite, zato sam danas bijesna, od jutra, kad sam ustala gladna a nije mi se dalo pripremiti ništa osim kave. Pa sam se upitala, zašto moja majka, koja uvijek promjesečari kuhinjom negdje u cik zore i sebi spremi neki zalogaj nije ništa pripremila i za mene? Zašto imamo dvije kutije kroasana u lednici, zar nije mogla odmrznuti jednu pa da pojedemo toplo pecivo, umjesto da čeka da ja odem u pekarnicu i donesem hladno po cijeni polovice kruha svako, a donijet ću tri, plus kruh, tj. potrošiti 20-ak kuna bezveze?

Ne, mojoj majci nikad, ni kad je bila mlađa i ornija, nije palo na pamet ugoditi mi nečim što zaista trebam ili želim; ali, nasuprot tome, "ugađala" bi mi kolačima kad sam na dijeti ili nekim delicijama koje samo ona voli. Ona nikad, ama baš nikad, nije učinila nešto za mene što bi NJU inkomodiralo. Kao ni moj otac. Ti vrapca, sjećam se, nedjeljom me "odvede u šetnju", a zapravo ode kod Bednjanca na kartanje i janjetinu sa svojim kompićima; ja crkavam od dosade, crtam nešto po blokiću koji mi je dao konobar.

I zato sam bijesna. I tužna. Da, izgleda da svi naši bjesovi zapravo pripadaju nekim ljudima iz prošlih vremena... Nije fer što se danas ljutim na majku, danas je ona više moja nego ja njena, ali... Možda se čak ne ljutim zbog doručka, zbog općenite sebičnosti, ljutim se NA SEBE, ljutim se jer me to još uvijek dira, obilježava...

I zato pospani, bedasti, uspaljeni ili nemaštoviti Iskričari ipak dobiju nešto od mene, nešto što im zapravo ne pripada: bijes. I zato svi ljudi koje poznajem, Iskričari ili ne, dobiju također nešto što im ne pripada: moje susprezanje da nešto zatražim. Jer nekako nemam vjere da ću dobiti ono što trebam, nego ono što im nije teško dati.

Ne, nisam ja ovako samodovoljna zato jer sam silno samozadovoljna i/ili samopouzdana: takva sam jer sam nepovjerljiva. Cijelog života nešto dobijam, ali gotovo uvijek je to nešto što ne trebam, a onda još platim i cijenu zahvalnosti, jer sam, eto, nešto dobila, iako to nisam htjela... iako je možda nečiji otpad ili usputna ljubaznost bez ikakvog troška po davatelja.

Pa, tko mi je kriv što ne tražim, zar ne? Makar nekoga time raznjupala. I što onda ako ne dobijem uvijek? Ni moja mačka ne dobije uvijek pa nije zato nesretna. Ali je JAKO sretna kad dobije.

Da, zašto? Pročitao sam na googlu skoro sve što se moglo naći o tebi ( o vama! ) i baš sam si postavio ista pitanja. To što si ti ( vi ) u životu učinila u svom vremenu je jako puno, i nikad mi neće biti potpuno jasne te tvoje neobične staze na blogu. ( Svaki čitatelj ima pravo ne slagati se s piscem, je l tako?! )

Ovo si lijepo napisala, i gušt mi je čitati ovakve tvoje tekstove, koji svakog obogate, u kojima se svi nađemo.

A jeste li možda nekad i nešto dali. Ili niste, jer vas tako nepovjerljivu nitko ništa nije niti tražio?

Vega, zapitaj se kakva bi ti mama bila...
to se ne zna dok se ne dogodi, pogotovo kad se dogadja, a nekako se nismo spremni odreci sebe...sada je lako, jer sve znamo, kako bi trebalo i kako treba, ali to su godine dumanja...prihvati mamu i gotovo...svi smo drugacije osobe, svaka na svoju ruku...ma o cemu pricam, a ja se takoreci niti ne sjecam moje mame, znam da je bila dobra, ali sto i kako - pojma nemam...
...ja se sjecam, davno, kada su moje cure bile manje, ja bi ustajala cak iz kreveta, kad bi im se se navecer prijele palacinke...isla sam ih raditi s osjecajem, ne duznosti, nego radost, da im pricinjavam zadovoljstvo...i dan danas pamte takve stvari

Medo, možemo na ti. Zahvaljujem na zanimanju, a odgovor na pitanje glasi: svatko ima neke svoje sitne "prljave" strasti - netko voli preveć pocugati, netko drugi čita grozan šund, a ja iskričarim :-)) I ne mislim da je to grozno, niti prljavo, ni najmanje, ali ovako posloženo je svima razumljivo, zar ne?

Hvala, Cococh, evo, to je tvoj darak i sa zadovoljstvom ga prihvaćam. :-))

Oh, Zitd., tražili su, itekako - izgleda da ljudi koji niš ne traže ostavljaju dojam da imaju svega ne samo dovoljno, nego i viška. Međutim, ne brine mene da ja nisam dala onima koji su tražili... više me brine da nisam dala onima koji su zaslužili :-((

Razumijem ja tebe, VV, ono što me ljuti je to što me ti ljutiš. Sve posložim...i ipak se ljutim. Kao da nešto varaš, a to si ipak samo ti. A ja mogu vratiti knjigu, preskočiti blog....isključiti struju! Mogu, ali kao da i ja želim baš taj dio svoga bijesa. Moj problem, rekla bi M-M

Juicy, prihvaćam ja NJU... Sad još trebam prihvatiti i svoje reakcije zbog njenih postupaka i/ili propusta. Zapravo, ulupamo život u to da se zaštitimo od boli, a na koncu nas boli taj štit koji smo si stvorili :-((

Vidiš, juicy, možda se najviše ljutim zbog toga što nikad nisam poželjela biti majka... ma, jesam, ali ne zapravo, više onak, za svaki slučaj: da mi ne bude žao kad više ne budem mogla. A mislim da u tom manjku želje loše roditeljevanje ima jako, jako bitnu ulogu. OK, život je kao voda, isto tako i sposobnost za sreću, nađe si put ispod, okolo svih mogućih prepreka... Ali, iskreno, mislim da bih bila loša majka da sam to postala u godinama primjernim za majčinstvo. Danas bih vjerojatno bila bolja. Sigurno bolja od svoje.

Medo, čime točno te ja ljutim? Možda mogu prestati...?

Vega, za biti mama, moraju se ispuniti neki preduslovi...znam, znam...moze se opiti i nakon one night stand, moze se postati mama...nisam mislila na to....mislila sam, kad se zaljubis i planiras dijete, moraju ti se posloziti neke stvari, ako ne, ili cekas, dogodi se, da se nikad ne dogodi

draga vegavega..draga..ne tražiš jer se bojiš da nećeš dobiti..i jer znaš da ako ne dobiješ što žarko želiš..da će te boljeti..da ćeš patiti..a nitko od nas ne voli patnju..teško je se riješit...a ako svjesno pristaneš na samozavaravanje.. trenutak odustanka od istog opet donosi samo ono što ne želiš i što ti ne treba..nikak nije oke..:)

Juicy, meni se sve posložilo: zaljubljenost, brak, zaposlenost, kuća - a svejedno nisam htjela. Ma užasavala me sama pomisao! Naravno, nije bilo teško izracionalizirati sve moguće razloge zašto neću, ti razlozi dan-danas stoje, ali PRIJE te racionalizacije u meni je već postojao otpor.

Vega, nisi TADA htjela, a poslije vise nisi imala sansu...nemoj biti tako okrutna prema sebi...osim toga, zasto bi svi trebali imati to u sebi, evo sad se brines za svoje cetveronosce...znaci, imas to, samo nije izbilo TADA

A kajaznam, ANERAK, mislim da skromnost pomaže: nemrem sad od nekoga zatražiti da mi sredi život, pokrpa sve rupe, nitko to ne može, pa čak ni ja sama, čemu onda očekivati da će netko drugi bolje, da će uopće poželjeti... Ali mali koraci isto koriste, a istovremeno i osnaže. Evo, maloprije sam nazvala jednog poslovnog suradnika i zatražila avans za neki posao jer mi treba; i dobila! Da nisam, ne bih. I još bih se potiho ljutila "kak ljudi nemaju obzira".

Pa da, životinjci su najvjerojatnije nekakva kompenzacija. I mislim da su dobra kompenzacija, puno sam naučila od njih, a naučila sam i u čemu griješim kad odgajam. S djetetom bi te pogreške možda bile katastrofalne, ma, bile su katastrofalne i za neke ljubimce, ali oni žive kraće i ja stalno iznova imam šansu popraviti se.

A to što nisam poželjela TADA sada je potpuno nevažno. Ali informativno kad analiziram tko sam, kakva sam i što osjećam SADA.

Da, bas si mislim...ti si tako samostalna i odgovorna, jer si to naucila...sjecam se sebe nakon razvoda, jao meni, bila sam nesigurna, drhtala sam, pogotovo u stranoj zemlji...ali, evo, izvukla sam se, ne bojim se vise, ali odgovaram samo za sebe i svoju macku...ti imas malo vece domacinstvo

Kao da nekad budeš bijesna zato da drugom bude teže, a ne da tebi bude lakše. To onda nije onaj pravi, poželjni i lijekoviti bijes ... Možda je i nešto drugo.. ali, uvijek sam se zaskočio s nerazumijevanjem, ako me razumiješ...i nisam išao dalje od njega.

Juicy, a zašto misliš da TI nisi?! Pa ja bih se usrala da sam se morala onoliko seljakati, tražiti stanove, upisivati djecu u strane škole, pomagati im da se snađu i onda još razvod, u stranoj zemlji, bez ikoga bliskog osim djece, koja već uvelike imaju svoj život. Svaka ti čast što ih nisi ujarmila da tebi pomažu, što si ih pustila i što poštuješ njihove izbore. Evo, ja ti dajem metaforičku zlatnu medalju! Zaista je zaslužuješ.

Medo, gle, Iskrica je za mene područje potpunog egoizma. Mojeg. I zaista jedino mjesto na kojem si to dopuštam. Zato nerijetko nemam strpljenja dočekati da se netko izjasni, nemam tolerancije za prigovaranje, ne obazirem se na kritike ako ne vidim na što su konkretno upućene, a na one upućene mojoj osobnosti reagiram slanjem u Ignoricu, jer na Iskrici je manje ljudi nego prstiju jedne ruku koji o tome mogu prosuđivati i još pride imaju pravo nešto i reći.

Ali ne, nikad ne želim da nekome bude teže: ponekad im natrljam nos u ono što ne žele vidjeti, to da, ali samo zato da bi vidjeli bolje i klonili se govna koje se da zaobići.

E jos i to!!!!
Tamo na gornjem blogu se skromno odricem svojim fizickih prekrasnosti, a sad jos i ovo...

...meni se svidja to, kad te blognem, da mi se otvore tvoje ostale zasluge, a ne one da si rodila, ne kazem da nisu vazne, ali nikome ne pise da j to zasluga, vise manje smo svi to napravili, vise manje uspjesno, svaka nam cast, ali ovo po cemu tebe znaju, e to ne moze svatko

Hehe, vidjela sam ono gore, ali nisam niš napisala, jer bi se ti onda opet branila, izmotavala i na koncu našla načina da se obezvrijediš... Ma što će ti to? Jel ti to otac sad progovara na tvoja usta? NJEMU je trebala tvoja slabost, a ti si se osnažila možda baš njemu u inat, ili možda baš zato jer trebaš biti stvarno jak da priznaš slabost.

A moja postignuća...? Nisu nastala iz nekih uzvišenih razloga. Uglavnom iz dva: ili mi je bilo lako, ili mi je bilo dosadno.

proci ce ...)
sve je prolazno...
nesto za tebe .))

http://www.youtube.com/watch?v=aeYTBvanFmE&feature=related

A sebi ne odajes zasluzeno priznanje?:))))

Hvala, cyber, baš paše prije mojeg popodnevnog spavanjca :-))

Ma nekak nema osjećaj da zaslužujem pohvalu... OK, svjesna sam da mogu više nego mnogi ljudi, ali to mi je prirođeno, kao što su tebi plave oči, a meni smeđe. Ne mogu se hvaliti što sam se rodila s određenim sposobnostima. A uostalom, što bih radila da nisam radila ono što jesam? Crkavala od dosade? Gnjavila druge da me zabave?

eto, molim ...)))

neki ljudi jednostavno nisu trebali imati djecu jer nisu imali dovoljno ljubavi da se njima bave, e nakon toga ostaje bijes te dijece na njih što su takvi bili, ali taj bijes treba nadrasti, osloboditi ga se, odreći ga se jer je svaki bijes samorazoran i tjera nas na uporno ponavljanje jednog te istog. čitam tvoje zapise na iskrici, oni su puni inata i borbe za svoje mišljenje kao da pišeš roditeljima a ne nama iskričarima. ok, takva si, kome je potrebno uvjeravanje da je ispravno ono što jesi??????? samo tebi, nama ne. imala sam iste takve roditelje i danas se ne obazirem ni na čije mišljenje, mislim ono što mislim i ne trebaju mi potvrde, odobravanja, branjenja tih mišljenja jer sam shvatila da mnog postupaju isto tako, danas sam odmaknuta od svih svađa i dokazivanja, a ono što želim, priuštim si sama, odaberem ljude sama, svi oni koji me sputavaju su nevažni uistinu, sve lažne prijateljice koje se vesele kad sam loše i iskazuju tobožnju brigu, ma tko ih šiša. zato ja ne piše na iskrici, jer čemu????? da me napdaju, da mi daju savjete, da me tješe ili osuđuju??????? koliko ljudi, toliko mišljenja. sve borbe za moć su suvišne ako imaš sebe.

Dobro pogođen komentar, NATAy. Da, možda je ovo moje iskričarenje više od male prljave strasti, možda je to način kojim odrađujem to svoje dječje i praznim nepotrošene zalihe bijesa i inata... U stvari, rekla bih da vrlo vjerojatno jest. Uvjerena sam da si i ti svoje negdje iskrcala, a nadam se da si našla razmjerno sigurno mjesto za to, tj. da nisi poremetila stvari u životu koje su ti dobre i važne.

Svakoga od nas ima više nego što se vidi na Iskrici; a ovdje pokazujemo ono što smo u određenom trenutku spremni pokazati.

bila je borba, ali prošlo je, proći će i tebe, naravno :)

Brine vas što niste dali onima koji su to zaslužili ili kojima ste trebali dati? Zašto? To je prošlost i ne možete ju promjeniti.