Ručkić krčkić

Ne znam definiciju. Zato ću malo ovdje razmišljati o tom pojmu.

Postoje li zakoni da bi osigurali pravdu? Mislim da da: zato se nekoga smatra nevinim dok se ne dokaže krivnja, zato obje strane imaju odvjetnike čija je zadaća predočiti događaj u aspektima koji su za njih najpovoljniji, zato je tu porota, da sve odvagne, uzevši u obzir što više čimbenika, a zato je tu i sudac da izrekne presudu u skladu s odlukom porote i važećim zakonima. Mislim da sam nekad davno negdje pročitala da kazna ima dvije svrhe: prevenciju i preodgoj. Presuda može imati i treću, naknadu štete. Kad je šteta nadoknadiva.

I sad, čemu tolika procedura ako znamo da je netko kriv? Ako SAM kaže da je kriv? Paaaa, tko zna zašto to kaže. Ima ljudi koji popuste pod pritiskom, ima čak i takvih koji toliko žude pozornost da priznaju zločine koje nisu počinili, samo da bi ispali zvijezde. Ali, OK, pretpostavimo da je zbilja kriv. Treba procijeniti koliko je kriv: je li mogao izbjeći zlodjelo? Je li bio svjestan što radi? Što se ZAPRAVO dogodilo?

Tu na scenu stupaju odvjetnici. Jer oni poznaju zakone, za razliku od okrivljenika. Možda je ubio, ali postoje zakonske olakšice za takav postupak, za koje on ni ne zna. Možda priznaje zločin u najgorem mogućem obliku baš zbog grizodušja, a u stvari se dogodilo nešto što nitko ne sluti, neki slijed događaja i postupaka koji su doveli do tragičnog kraja, koji možemo shvatiti? Ako postoji grizodušje moguć je preodgoj, a samim time i prevencija. Inače se kazna svodi na prevenciju, i to samo za vrijeme trajanja kazne.

Drugi odvjetnik ima zadaću ukazati na sve čimbenike od kojih se sastoji okrivljenikova krivnja, na sve opreze i rezerve koje treba uzeti u obzir pri procjeni krivnje i određivanju kazne. A i želje oštećenih.

Eh, sad... Kad netko ubije tuđeg kućnog ljubimca, kojeg zakon tretira kao predmet određene vrijednosti, nema tu puno filozofije za odvjetnike i suca; iako ima za oštećene. Bol je nenamiriva. Ljubimac nazamjenjiv novcem.

A tek kad strada nečije dijete... Lijepa, mlada djevojka. Što je pravda za njene roditelje?

Smrt njenog ubojice? Koji se i tako namjeravao ubiti? Mogu li ti roditelji povjerovati da ga je moguće preodgojiti? Sumnjam. Doživotno zatvaranje uz sve moguće tjelesne i duhovne boli? Hoće li to poništiti njihovu? Sumnjam.

Ja mislim da je za te roditelje pravda oprostiti. Vjerovali ili ne! Da, mislim da ih jedino tako može boljeti manje. Shvatiti cijeli događaj. Shvatiti svoj gubitak. Shvatiti da njihov daljnji život nema više nikakve veze s ubojicom. Njega prepustiti sustavu, neka ga prevenira i preodgaja ako može. Shvatiti o kakvom se biću radi i smiliti se nad njim što je takav. Oprostiti. Odahnuti. I živjeti dalje.

Ne znam da li bih ja sama to mogla. Zaista ne znam.

Ako ne bih, voljela bih da me netko spriječi kad podivljam, kad nasrnem na njega, kad i godinu, i pet, i 30 nakon zločina još uvijek nemam mira jer me izjeda nemoćna mržnja, bio ubojica živ ili mrtav. Voljela bih da mi netko pomogne kad počnem opet ispočetka vrtjeti sva moguća pitanja, kako, zašto, što sam ja tu propustila, kako bi izgledao onaj DRUGAČIJI život, bez ubojstva...

A nikako ne bih voljela 5 minuta likovati u linču s ruljom, opijena njihovim drogama, te je Srbin, te je gadan, te je kamiondžija, a ona lijepa, nevina... Što bi bilo da nije ni on takav, a ni ona? Što? Što je s ružnim, droljastim curama koje su preživjele kasapljenja i nikome se ne usuđuju potužiti? Što je s onima koji su ubijali i silovali, lijepi, mladi i gordi, pod zastavama domovina u koje su se zaklinjali? Što? Što je s onima koji su baš izgledali kao ubojice, a nisu bili, ali ih je bio takav gušt objesiti o prvo drvo?

Što ako 30 godina kasnije ustanovim da je krivac netko drugi?

Ne, ne bih voljela 5 minuta likovanja u linču, a onda doživotnu kaznu mržnje, preispitivanja i sumnji za sebe.

"Zakoni prvenstveno postoje da elita koja ih donosi, zaštiti svoje bogatstvo i posjede ... ostaci i "škakljive teme" njima su nebitne to ostave "javnom mnijenju" ...
Smrtna kazna jeste poželjna kao i ratovi, radi kontrole populacije, kontrola treba, jer svi umaču gdjegod stignu ;P" - to je realnost, ne moje mišljenje.

kada mi je poginuo brat..nikakva odmazda ga nije mogla vratiti..ničije robijanje..ničija smrt..
bol je bila prevelika...za nas...
da li je odležao 5 god..ili 55...nama više nije bilo bitno..ni meni..ni mojim roditeljima..jer njega više nije bilo...

Đuro, dobro ti je rekla biserna: sve ono mudro što kažeš zamagli kategoričnost laprdanja. Jest, točno je ovo što si rekao, ali kad se prosuđuje PRAVDA ipak je manje važno; a nisu ni zakoni nastali samo za zaštitu elite, jerbo eliti je neelita ipak potrebna, živa, radno sposobna i dovoljno zadovoljna da ne mijenja zakone.

lan..žal mi je kaj moram gibat pa ne stignem komentirat..al pročitat ću pažljivo tvoj blogić..malo kasnije..:)

Prijekišna, dugujem ti poruku - to prije svega, stići će ovijeh dana...

I hvala za ovaj komentar.

Sama si sve rekla vega, pa zato elita i daje ustupke "narodu", kruha i igara.
Nema istinske želje za pravdom kod vladajućih ...

ma ti si pametna zena , pravdu trebaju grijesnic

Hm. Otkud nam uopće ta ideja da u životu ima pravde? Nesreća te snađe i kad je zaslužiš i kad ne, sve što možeš je prihvatiti da je tako i snaći se... Ipak, u ljudskim POSTUPCIMA može biti pravičnosti.

Oprost kao recept za blagodat duše oprostioca, koliko god mu možda ja bio sklon, sigurno ne prolazi ... Naime, nekima odnosno nebrojeno mnogima upravo neoprost pače nesputana mržnja daje volju za život (unatoč svemu). Stari i novi zavjet, arhetipska dilema.

pravde ima ona je spora i nedostizna nije onakva kakvu bi mi zeljeli

svako pravo nije pravda, al pravda bi trebala biti pravo! mi se uporno bavimo posljedicama umjesto da rješavamo uzrok. kad kažem mi kao društvo onda ne isključujem pojedinca. nisam za osvetu, ali kakva je pravda kada jedno dijete ubije drugo dijete automobilom i ostane gotovo nekažnjeno? normalno da se tada roditelj pita: da li uzeti pravdu u svoje ruke? but, nema sudova koji sude a da u njima ne sjede ljudi. a ljudi griješe. i roditelji griješe. i djeca. valja smoći snage kad nas okrzne i živjeti dalje. ili otići ako ne možeš to podnijeti. u nekim trenucima života ne preostaje drugo do li okretanje zvijezdama. možda i s kletvom na usnama. no jedno je sigurno, rulje se valja kloniti. ona koja je do jučer klicala, spremna je potom i linčovati. a za kolektivna smaknuća nema milosti niti oprosta. jedno je kada sagriješi pojedinac i ubije a drugo je kada to učini masa ljudi. iako je upravo to kroz povijest nalazilo opravdanja. ta svi ratovi su vođeni u ime nekoga ili nečega! no, kako smo mi misaone životinje ni naši ratovi i ubojstva nisu iz nužde (preživljavanje) ili samoobrane (rjeđe) već nažalost najčešće upravo iz gramzivosti (bilo za dobrima ili nekim tijelom, dušom), pohlepe, očaja. i opet se vraćam na uzrok, a ne posljedicu. svaki čovjek u sebi nosi sjeme zla, pitanje je da li i kada će izaći na svjetlo dana. koliko i mi ostali kao društvo tome pripomognemo neka se svatko zapita..svaki dan!

Ne znam, kronichan... Ja sam i mrzila i oprostila, a bolje mi je bilo oprostiti nego mrziti. Zapravo, mržnja mi je oduzimala volju za život, poništavala svaku radost i užitak. Dišpet kao motivaciju za život shvaćam; mržnju ne.

Raky, čak ni u svojim željama nismo slobodni: one ovise o kulturi i vremenu u kojem živimo. Stari Grci su imali sudove i odvjetnike, a pravdu su provodili kamenovanjem, i to za postupke koje danas uopće ne smatramo zločinima, na primjer, za preljub.

No dobro, sama si rekla da nisi isprobala neka krajnja ljudska iskustva (kao uostalom ni ja). Zato je tvoje stajalište više plod tvojih etičkih principa i karaktera, daklem pretežito teoretske naravi, nego poznavanja stvarne situacije odnosno ljudske dileme o kojima u postu pišeš. (inače se slažem s tobom u pogledu nezdravosti mržnje - samo nisam siguran da to vrijedi za svakoga).

Mai, u pravu si: društvo koje svoje članove, osobito najmlađe, nije u stanju podučiti da postupci donose posljedice, bilo dobre, bilo loše, nema djelotvornu prevenciju najgorih postupaka, tj. zločina. Svaka ispričnica koju napišemo markirantu, svaka ocjena koju nezasluženu užicamo, svaki telefonski poziv frendu-sucu da se potrga kazna za prebrzu vožnju... Sve to ima posljedice. Možda ne po nas i naše dijete izravno. Ali po sve nas zajedno.

Kronichan, dok sam pisala post zamišljala sam se kao porotnicu na suđenju ovom aktualnom ubojici. Eto. Više od toga (srećom!) ne mogu zamisliti.

Dođe dan kad se poklopili stavovi između mene i mai :P

prije kišna, meni je žao zbog gubitka tvoga brata, ali on je igrom okolnosti , nesretnog slučaja ili što god bilo, ali on je poginuo, nitko mu nije nasilno oduzeo život, kad se radi o nasilnosti tu imam svoje kruto mišljenje, ne znam, možda sam tradicionalista, moždato moji Janjevski i geni kameni izviru iz mene

još da se i mi poklopimo...ha kluni, gdje bi mi bio kraj? tko zna možda bih onda i ja bila zločinka pa bih te odvukla u svoju pećinu i...iskoristila! ;)) i mi žene imamo svoje niske strasti, jedino kaj za razliku muškaraca to ne ispoljavamo na cesti, u kafiću, poslu. mi napravimo svoje pećine i to radimo tamo u potaji, al su zato otrovi učinkovitiji. bez tragova, bez javnih tribina...samo nestanete i postanete oženjeni i brižni supruzi! potom tražite spas na..iskrici!

Eros i Tanatos su se upravo poklopili u mainom komentaru! Neka ih :-)))

Eh..da je idealno.Ali nije.

Sorry,:) vv8, ne znam zašto,al zamijenih te s lanenom..:)..očito sam po dojmom..pomalo me razočaralo ono o oprostu i pružanju drugog obraza..kakav oprost? da kad izađe iz zatvora opet počini isto drugom djetetu?..samo mržnja bi me držala na životu da doživim dan izlaska smrada iz zatvora i da ga upucam..što bi bilo prilično milostivo i u skladu sa svim etičkim načelima..brzo i efikasno..za razliku od patnje i straha koje je moje dijete proživljavalo..te bi me slike proganjale do smrti..ja ne bih mogla niti oprostit niti otpustiti..

O kakvom oprostu se ovdje priča??
Oprost je kad oprostimo i zaboravimo da se uopće nešto dogodilo...
Ili glumljeni oprost..
Kad se netko svako jutro budi sa mišlju da mu nema djeteta..kad mu cijeli život ide po glavi što bi bilo da je bilo i da ona nije..i zašto si mu još nešto zaboravio reči..i kad je netko svjestan zašto mu nema djeteta ili drage osobe..
I kad si svaki dan ponavlja: ja sam oprostio...

ma jesi vraga oprostio..
Za tako nešto- oprost ne postoji..postoji samo zavaravanje samog sebe..

pogni..pravo zboriš..a samozavaravanje je prokletstvo ljudskog mozga..

Lik je silovao tko zna koliko žena.Možda je već i ubio?Uopće ne želim znati.Rado bih da ga ubiju.Mogla bih i sama iste sekunde.Preventivno.Faking naporno je (uz sve pizdarije o kojima moram razmišljati dok mi klinci rastu) misliti hoće li ih negdje zaskočiti bolestan idiot.I jebe mi se čini li me to što bih mogla bolesnom....ili čak bolesnijom od njega.

Autor: marta-marta | 27.06.2011. u 17:54 | opcije

I fakat mi ide na živce filozofiranje kad su bazične stvari u pitanju.jebemu...još će se osnovat udruge koje se bore za prava virusa i bakterija.

Autor: marta-marta | 27.06.2011. u 18:02 | opcije

Ukratko...prestravljena sam kad pomislim da bi se nešto slično moglo dogoditi mojim klincima i želim da ga netko ubije...i sve njemu slične.

..a zbog rupe u zakonu ovaj o kome pričamo nije jedini koji slobodno šeta cestom. Sličnih prijestupnika, osuđivanih vani za silovanje i pokušaje silovanja..još podosta šeta cestama..

je..kad ima onih kaj opraštaju i otpuštaju..:P..

PravDA
Poštovana,
kako nisam u mogućnosti ostaviti komentar bloga
želim Vam ukazati na svoja razmišljanja
(uglavnom dopune ) iznešenih stavova koja se vrte
ovih dana posvuda kroz naše stvarne i virtualne
živote...........
1.PravDA je kriva!!!!!!!!!!!!!(iskrivljena u
ogledalu ljudske svijesti)
2.PravDA je SLIJEPA.(ne vidi stvarnu bol ni
posljedice)
3.I ćorava koka nađe zrno(prije ili kasnije
nađe zrno nju)
4.Ako homoseksualnost liječimo ciglama kako
liječiti takove silovite ispade
heteroseksualnosti?(nisam gay)
5.zna li netko kakav kamen mora biti za kamenovati
griješnika?

pozdravljam Vas

(autor: kolumbo)

Fino sročeno.Ali nedovoljno, Vegs.

Teoretski sve stoji.Da sam na zaštićena na oblaku i gledam.

Imala sam 16godina i stopirala.Tek kad sam ušla u auto skužila sam da je lik pijan.Počeo me zašprehavati, vrlo brzo popizdio i počeo šaptati o kurvicama koje treba jebati vozeći dalje...prema šumi.Srećom, bio je toliko glup da sam ga uspjela krknuti nogom i 50 metara prije šume iskočiti iz auta.Stukla se malo i napukao mi jedan prst na ruci.Nije mi palo na pamet reći nekome.

Jbt..mogao me zadaviti.Prije dvadeset godina.

Mala iz priče bi za dvadeset godina imala 37.

Fak oprost, Vegs.

Sorry, nisam ni gledala jel još netko ovdje priča...

Kao što napisah, marta, oprost je jedina pravda koju mogu zamisliti za te roditelje. A je li (im) moguća - ne znam. Osvetništvo i mržnja znače da je gad uzeo još života pored onog žrtvinog.

Nije prirodno..

I nekako...roditelji su mi sporedni u toj/takvoj priči.

A nije bez vraga što su mudri ljudi tijekom stoljeća (fak Đurino o eliti i njihovim interesima, njih i tak više zanimaju ekonomski zakoni) zaključili da je zadovoljavanje pravde PROCES i da nije nužno kompatibilno s osjećajima i željama žrtava. Pravda je zadovoljena ako je proces izvršen pravilno i do kraja. To je sve što se od zakona može dobiti. Ostalo je na nama.

Nego, zašto ti nikome nisi rekla za onog tipa zbog kojeg si strgala prst? Osjećaš li se sad odgovornom zbog toga? Možda je nekome slomio više od prsta. Nekome tko sad isto ima 36 godina; ili ih nije doživjela.

Roditelji ostaju, djevojke više nema. Za nju se više ništa ne da učiniti.

Nda.Vidiš?Njemu sam oprostila.Prošlo je dovoljno vremena.Ali sebi?

Ali da za druge djevojke.

Inače, ja sam za DRAKONSKE zakone (ne za smrtnu kaznu, iako ni za to nisam sigurna), za takve kaznetine koje se zaista i PROVODE da zločin bude izuzetno rizična rabota. Pa hajde ti ukradi npr. juicy torbicu ako te za to čeka 10 godina robije! Da vidimo junačinu! A za okrutno ubojstvo - doživotno. Bez pomilovanja, bez TEORIJE o pomilovanju, čak ni u ratnim uvjetima.

Tim roditeljima je nestala trećina onog dijela njih koji čini roditeljstvo.Imaju još dvije kćeri kojima je nestala trećina dijela njih skopljena od sestrinske bliskosti.Ona je ostala bez svega.

Nažalost, povijest je pokazala da oštrina i/ili okrutnost kazne neće ukinuti zločine. U Engleskoj 18. i 19. stoljeća za sitnu krađu su te deportirali u "kolonije" (trebalo je preživjeti vožnju brodom u lancima, bez svjetla i pristojne hrane, a o ostalome da i ne govorimo), a svejedno se kralo - siromaštvo je bilo preveliko. U arapskom svijetu se odsijecalo ruke, a svejedno se džeparilo po sajmovima, kao i danas... Prevencija je jedino što pali; i realno očekivanje da zločin nije JEDINI način da se stekne nešto što želimo.

Ali, kod seksualnih manijaka mislim da ni to ne pomaže. Pomogla bi solidarnost zajednice da štiti svoje mlade, da ih se razvaža, dovozi, odvozi, nauči oprezu.

Nema popravnog.Nije prirodno nadživjeti klinca.Ne očekujemo to.

A što da ti klinac strada od bolesti? U nekoj nepredvidljivoj nesreći tipa pada drveta? Što bi onda? Koga bi okrivljavala? Možda je s jedne strane čak i lakše imati krivca, izbaciti tu frustraciju iz sebe i prebaciti na njega, nego nemati ništa od toga. Samo bad luck. Zato su proces i vrijeme potrebni.

Mislim da je on roditeljima nebitan.Užasno je teško kontrolirati strahove koji se javljaju kad osvijestiš što se sve djeci može dogoditi.Kad uzmu maha..nikad ne "vidim" nekoga/nešto što im može nauditi.To je apstraktno.Njih mogu "vidjeti" u takvim mislima.Jer ih znam...moji su.Odgovorna sam.

toktumi o bolestima..Klincu sam poklonila recesivan gen.

Na žalost..ne jedan od onih od kojih bi imao plave oči.

Da, vjerujem da je to u roditeljstvu možda najteže. Nažalost, djecu ne možemo zaštititi od svega, ne možemo ni sebe, a mi smo kakti odrasli, svašta smo već naučili, stekli svakakva iskustva. Dan-danas se i tebi i meni može dogoditi da sjednemo u nečiji auto (taksi, na primjer) i ostanemo bez glave. Ali postoje mjere opreza koje predatorima otežavaju posao.

I učiniti ih snalažljivijima.Bha..začaran krug.

Nikad nismo sigurni i kvit. Nema smisla sad svoj um pretvarati u manijakalni um e da bismo se domislili čemu se sve netko takav može domisliti. Jer onda nas već ima - već smo isti.

Idem ih sad đirnuti na trening.Nakon nekoliko mjeseci promatranja sam zaključila da trener nije manijak ni pedofil..pa ću moći opušteno u ured završiti dio posla:)Cmok!

ja razumijem roditelje Luke Ritza, koje žele napraviti sve da drugom roditelju ne dogodi to što se dogodilo njima, razumijem i roditelje i sestru od Antonije koje u stvari ..ne da traže krivca, nego žele učiniti sve da se nekoj drugoj Antoniji ne dogodi isto.. al to se ne radi oprostom..
Borba protiv počinitelja, briga za tuđu djecu ne rezultira iz oprosta..i odgovorno tvrdim da namjerno ubojstvo djeteta nitko normalan ne može oprostiti..
...jedino ako ga nakljukaju i isperu mozak..a onda je biljka..

Ipak, u ovom događaju s Antonijom je bilo propusta. Mlade djevojke jednostavno ne bi smjele stopirati. Ako već moraju, onda samo poznate. Znam, znam, svi smo mi bar jednom u životu digle palac i bilo je uzbudljivo, i romantično, i upoznale smo zanimljive ljude... Izazivale smo sudbinu, a ona nam je bila blagonaklona. Rujankica je jutros napisala nešto u smislu da tamo nema lokalnog prijevoza. Evo, pravda za druge djevojke bi bila donekle zadovoljena da se uvedu lokalni autobusi.

Pognioci, ne možemo diskutirati jer ja ne shvaćam kako ti shvaćaš oprost?

vega, jednom je Oprah imala bolesnu emisiju o oprostu ubojicama svoje djece.
Jezivo je bilo gledati mamu kako ponavlja ubojici: ja sam ti oprostila..pa ja sam oprostila..pa ja sam oprostila.. i tako ko papagaj..naučeno..jer ju je netko naučio da se oprostom ubojici diže iznad njega..da je veči čovjek..i nešto slično što ovdje piše Đorđo Kloni..
Bitno da za okolini ispadamo veliki ljudi.

Oprost je kad se ja i ti porječkamo..pa to i zaboravimo..i sporedno..

a nije oprost..ako ti ja kažem da sam ti oprostila..ali ti nikad ne okrenem leđa jer znam da ću u njih dobiti nož.. (ili ti meni..sporedno)..

Oprost je povraćeno povjerenje.. razumijevanje za nešto učinjeno.. i prihvaćanje.. prelaženje preko toga kao da se nikad nije dogodilo..

Ljubav je vrlo snažna riječ i osjećaj,..pa se svašta trpa pod ljubav..
Oprost je snažniji..a u njega se trpa još puno toga više..

Ljudi su skloni reči: ja sam ti oprostila..al mi više ne prilazi.. i slično..a to je daleko od oprosta :))

Jednom prilikom je moj bivši zakoniti imao cijelu prestavu sa tim oprosti mi molim te..idemo početi od početka.. (i sve kako to ide..)..
lijepo mu odgovorih da sam mu oprostila..ali ne dolazi u obzir da smo zajedno ikad više..
Kako si mi ti to onda oprostila?? pa nisi mi oprostila.. zaključio je..

i to ti je to :))

Onda oprost ne shvaćamo na isti način. Ja sam u postu napisala kako ga ja shvaćam: kao razumijevanje i ODVAJANJE od osobe koja je počinila zločin. Ovo velikim slovima je osobito bitno. To NIJE zaboravljenje, nije prelaženje preko zločina. To ti je sličnije onome da se ne ljutiš na crva jer je se uvalio u trešnju koju želiš pojesti. On je crv, ti si ti.

Amerikanijade a la Oprah ponekad nude zaista štetna pojednostavljenja.

Osim toga, mislim da sad svi ovdje šize iz SVOJIH strahova, a ne zbog prave empatije prema Antonijinim roditeljima; ili njoj. Svemu tome su pridonijeli mediji (što je OK), ali i činjenica da je ona lijepa, a da je okrivljenik Srbin. Kad je prije par godina nestala mala Australka u Dubrovniku i kad se ustanovilo da su je naši, hrvatski pijani dečki poslije diska gurnuli niz liticu, eeee, onda nije bilo toliko emocija, zar ne?

prvi glas mi je da je on srbin. Nema to veze s tim. Moglo se dogoditi da je i hodala uz cestu, da ju je na silu ugurao u vozilo. I takve se stvari događaju..i ne bi bilo prvi puta.
Pričamo o konkretnom počinitelju, ne pričamo o pretpostavki da ju je netko možda ili se sama ili su u šumi..
Kad postane konkretna činjenica da je ta i ta osoba oduzela nekome život, onda ne pitaš niti za nacionalnost nego za način kako to spriječiti da se ne ponovi nekom drugom.
To je normalna ljudska reakcija..i tako bi trebao funkcionirati i zakon..sprečavanje ponavljanja zločina..jer na Antonijijom mjestu mogu biti i ja ..i ti ili neka druga..

Vidiš, o tome isto pišem u postu: mi NE ZNAMO što se zapravo dogodilo. A sve dok to ne znamo, ne možemo prosuđivati, a kamoli suditi i osuđivati. Postoje raznorazni mogući scenariji, koliko god nam se sad čini da je samo jedan moguć i pravi.

A prevencija zločina je najučinkovitija ako pokokamo sve. I kvit. Nema žrtve, nema zločina.

U stvari, ne da mi se prepričavati nešto što sam već napisala i obrazložila nekome tko niš ne vidi od vlastitog "mišljenja".

vega, stari seoski običaj osude seksualnih delikata bio je dva konja.. to ti je izgledao otrprilike ovako.. zavežu ga za dva konja..a konji svaki na svoju stranu..pa ga raspolove..
Moralo se.. jer su žene bile same na poljima, jer nije bilo auta da ih se nekuda vozi..jer...

I rijetko se događalo.. jer bi pomisao na dva konja rješavala puno toga..

I to je jedina preventiva..

Ne možeš ti ograničavati kretanje djece, žena...zato što se netko ne boji zakona..jer može sve vuči za nos..i u konačnici se izvuči na ludilo i rupe u zakonu..

Svi se furaju na civiliziranost.. a ta civilizacija je samo izvana uj..iznutra kad zagrebeš fuj.. jer svaki gleda svoju guzicu i zakazuje zajednica..rješavanje problema prebacuje se na institucije..gdje rade ljudi zaštićeni ko lički mjedvjedi..i briga ih što se tamo negdje događa..

a kad ta zajednica drekne.. silovatelja na kolac..uvijek se nađu civilizirani dušebrižnici koji pričaju o pravu i pravdi..oprostima i čovječnosti..

gdje je pravda za žrtve koje su pokojne??

Pokojnim žrtvama pravda više ne treba. A živima ne treba još zvjerstava povrh onih počinjenih. VEĆ SAM NAPISALA DA DRAKONSKE KAZNE NE PALE, MOLIM TE DA ČITAŠ ILI DA VIŠE NE KOMENTIRAŠ, tj. da otvoriš vlastiti blog pa onda pričaj svoje u komadu. Ovo više nije razgovor, nego nadjebavanje, a to zaista doživljavam kao krajnje nepoštivanje obitelji Bilić.

pobrišeš me..to ti je bar lako..