Ručkić krčkić

Gotovo je, ispao je. Ne cijeli, tri četvrtine. Sumnjam da će od ostatka biti ikakve koristi, morat će i to van...

Ni ne sjećam se koliko dugo taj mrtav zub boravi u mojim ustima, takav - mrtav. Ne sjećam se kad se počeo kvariti, zaboravila sam bol koju mi je priuštio, zaboravila sam na njega kad je prestao boljeti. Osim kad bih se jako nasmiješila, negdje blizu ogledala ili foto-objektiva, i shvatila da mi poružnjuje osmijeh.

I sad će mi opet nanijeti bol. I nenadoknadivi gubitak.

Takvi zubi su poput nekih veza i odnosa s ljudima: krene po zlu, popravljaš, krpaš i na kraju ti ništa više nije važno, samo da više ne boli. A ne daš ih od sebe, jer kakti nisu štetni... Vraga nisu! Kvare. Kvare gušt, kvare ljepotu. Ali, misliš si, još uvijek služe nekoj svrsi: upozoravaju na oprez. Podsjećaju na pogreške. I odgađaju odluke.

Da, što sad? Što umjesto tog zuba? Što umjesto takvih ljudi? Jer, ipak su nenadoknadivi. Pročitala sam da zubi pomažu pamćenju, dakle, što manje zdravih zuba, to lošije pamtimo... Valjda su čak i ovakvi mrtvaci bolji nego ništa, sve dok se korijen drži.

Dođe mi da stavim zlatni zub, besramno umjetan, u spomen na ovoga i sve muke koje mi je zadao! A i za zasluge, za sve zalogaje koje mi je usitnio, za sve okuse koje mi je omogućio, za poljupce koje je osjetio. Uostalom, mislim da je dao sve od sebe... Nije samo on kriv: takav je kakav je, slab, kvaran, imam loše gene za zube, niti jedan mi nije posve bezbrižan. A i ja sam kriva, nisam uvijek pazila, nisam učinila sve što je trebalo i što sam mogla. I eto, on je to sad platio krunom, a ja ću mukom u glavi.

Dobro je što ipak pišem o zubu... Imam li takvih ljudi u glavi, srcu, društvu...? Valjda. Mislim da ih svi imamo: oni bivši zbog kojih smo odustali od tvrdih oraha, zbog kojih se bojimo vreline strasti, zbog kojih oprezno kušamo nešto novo. Ukorijenjeni su u nas, i ipak bar malo potrebni.

ja ne znam što je klasična zubobolja..nemam ni jedne plombe, svi zdravi
bolilo me samo kada su rasli...umnjaci.
i zaboli ponekad, kad se njima čvrsto nečeg uhvatim..onda imam osjećaj da ću sve zube polomiti...
odavno bi ih polomila da me nije zabolilo..zato cijenim tu bol.

e ugodan ti dan , jeli mu dosa kraj ,

Sretnice! Nadam se da si jednako sretna i s ljudima :-))

Eto, raky, odvalio se, uffff, moram priznati da mi je to donijelo olakšanje... Eh, sad još da konačno stignem i do zubarice koja zamjenjuje mojeg - nažalost, to neće biti kraj patnje, ona sigurno neće na sebe preuzeti nekakvu protetiku, ali neka pokrpa ovo koliko može, a dalje - niš, stisnut ću (ostale) zube i učiniti što moram.

ha, ne znam...;)
sve svoje bivše bih imala doma..neke u dnevnoj, neke u spavaćoj, a neke i na dvoristu..;)
samo mislim da se oni ne bi baš slagali međusobno..samo samnom ;)

ajde vega drzi se , nista strasno ,,

Evo, u pravi čas me frendica zove na kavu, zato vas napuštam, idem da ne mislim o pogrebu ;-((

Bolje supalj zub, nego suplja glava....ipak je to samo zub

U mome zubu ima mjesta za sve. Za svu tu jadnu malu sitnu djecu, životinjice drage.

Ako je na donji nemaš sreće, vađenje je gadno, a bolovi traju desetak dana kasnije.